Iran navodi da fizički ostaci pronađeni iz oružja korištenog u nedavnoj agresiji, identificirani u više pogođenih gradova, potvrđuju da je to naoružanje bilo dio arsenala nekih država Perzijskog zaljeva.

U pismu upućenom generalnom sekretaru Antoniu Guterresu i predsjedniku Vijeća sigurnosti Jamalu Faresu Alrowaieiju u utorak, stalni predstavnik Irana pri UN-u, ambasador Amir Said Iravani uputio je snažan odgovor na optužbe koje su iznijeli Kraljevina Bahrejn i druge susjedne države u Perzijskom zaljevu.

On je rekao da Iran kategorično odbacuje te tvrdnje kao „potpuno neutemeljene i namjerno obmanjujuće“, ističući da te države snose međunarodnu odgovornost za vlastite „međunarodno protupravne radnje“.

Iravani je detaljno odgovorio na pismo od 7. aprila 2026. godine koje je poslao predstavnik Bahrejna pri UN-u, a koje, kako je naveo, namjerno izostavlja ključnu i odlučujuću činjenicu: nezakoniti oružani napad na Islamsku Republiku Iran 28. februara 2026. godine, koji su izveli Sjedinjene Američke Države i Izrael.

U pismu se navodi da je taj napad predstavljao očigledno kršenje međunarodnog prava, uključujući zabranu upotrebe sile i normu protiv agresije.

Dalje se ističe da su agresori koristili „objekte, teritoriju i zračni prostor određenih država u regionu“ za planiranje i izvođenje tih akata agresije.

Kao konkretan primjer, u pismu se navode „barbarski teroristički napadi na školu u Minabu“, za koje se tvrdi da su rezultirali smrću najmanje 168 učenika osnovne škole i da su pokrenuti s teritorije tih država.

Navodi se da takvo ponašanje potpada pod član 3(f) Rezolucije Generalne skupštine 3314 (XXIX).

Podaci praćenja iranskih oružanih snaga, prema pismu, ukazuju na ponovljeno korištenje teritorije i zračnog prostora tih država za „planiranje, pripremu, naoružavanje i izvođenje nezakonitih vojnih operacija protiv Islamske Republike Iran“.

„Fizički ostaci oružja korištenog u agresiji, identificirani u više iranskih gradova, potvrđuju da su pripadali arsenalima određenih država Perzijskog zaljeva“, dodaje se.

Dalje se tvrdi da ovi dokazi pokazuju saučesništvo i direktno učešće u aktima agresije kako su definirani međunarodnim pravom, uz posebno pozivanje na članove 3(a), (b) i (d) Rezolucije Generalne skupštine 3314 (XIX).

U pismu se naglašava da takvo ponašanje aktivira međunarodnu odgovornost tih država, zahtijevajući od njih „punu reparaciju, uključujući, posebno, potpunu naknadu za prouzrokovanu štetu“.

Govoreći o terorizmu, u pismu se navodi da se Iran pozicionira kao „velika žrtva terorizma“ s „čvrstom posvećenošću i odlučnom ulogom u borbi protiv terorizma“, ističući svoje napore protiv grupa poput Al-Kaide i DAIŠ-a.

Odbacuju se tvrdnje o povezanosti Irana s terorističkim grupama kao neutemeljene, uz naglašavanje „značajnih ljudskih i finansijskih troškova koje je Iran podnio u borbi protiv terorističkih i ekstremističkih grupa“.

Iran je kao primarni izvor nestabilnosti u regionu označio djelovanje izraelskog režima, koje se provodi pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država.

Pokreti otpora poput Hezbollaha i grupa u Iraku opisani su kao „prirodni odgovor na aparthejd, okupaciju i terorizam“ te kao sastavni dio njihovog nacionalnog identiteta, koji su nastali organski kao odgovor na agresiju i okupaciju, uz dodatak da Iran podržava ove pokrete u skladu sa svojim ustavom i međunarodnim pravom.

U pismu se izražava snažno i nedvosmisleno protivljenje ovim postupcima, te se države članice u Perzijskom zaljevu pozivaju da poštuju svoje međunarodne obaveze, obustave sve oblike agresije i izbjegnu preusmjeravanje fokusa Vijeća sigurnosti na neutemeljene i lažne optužbe.

Prema pismu, Iran zadržava sva prava prema međunarodnom pravu da pozove na odgovornost one koji su odgovorni za radnje koje doprinose agresiji protiv njegovog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Upozorava se da pokušaji iskrivljavanja činjenica i izbjegavanja odgovornosti nose rizik daljnje eskalacije i predstavljaju „ozbiljnu prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti“, uz poziv Vijeću sigurnosti da se pozabavi „direktnim uzrocima trenutne situacije“.

Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli su 28. februara opsežan i ničim izazvan rat protiv Irana, pri čemu su ubijeni vođa Islamske revolucije ajatolah Sejed Ali Hamenei i nekoliko visokorangiranih vojnih zapovjednika.

Kao odgovor, iranske oružane snage izvele su niz uzvratnih raketnih i bespilotnih operacija protiv američkih i izraelskih vojnih ciljeva tokom više od 40 dana, što je dovelo do značajne štete.

Primirje u trajanju od dvije sedmice postignuto je 8. aprila, nakon čega su uslijedili pregovori u Islamabadu, gdje je Iran predložio plan od deset tačaka koji uključuje povlačenje američkih trupa i ukidanje sankcija.

Uprkos 21 satu intenzivnih razgovora, pregovori su završeni bez dogovora, pri čemu je Iran naveo nedostatak povjerenja u američke obaveze.

Trump je kasnije najavio pomorsku blokadu Hormuškog moreuza, usmjerenu na presretanje plovila koja su plaćala takse Iranu. Američka vojska je saopćila da će blokada početi u ponedjeljak u 14:00 GMT, dodatno pogoršavajući situaciju.