Bivši američki pregovarači upozoravaju da uspjeh kratkih i izrazito intenzivnih pregovora između Vašingtona i Teherana u Islamabadu nije vjerovatan zbog suštinskih razlika u pregovaračkim stilovima dviju strana. Prema njima, s obzirom na međusobno nepovjerenje i američku sklonost ka trenutnoj kapitulaciji, postizanje trajnog sporazuma bez promjene pristupa pregovorima, posebno na strani Vašingtona, i dalje ostaje nedostižno.

Prema izvještaju mreže NPR, američki predsjednik Donald Trump, uprkos privremenoj obustavi pregovora s Iranom i krhkom primirju koje se približava kraju, izrazio je optimizam da je postizanje trajnog sporazuma moguće. Taj sporazum bi, prema njegovim tvrdnjama, mogao uključivati predaju obogaćenog uranija od strane Irana. Međutim, prema američkim stručnjacima koji su tokom administracije Baracka Obame mjesecima pregovarali o nuklearnom sporazumu, međusobno nepovjerenje i duboke razlike u pregovaračkim stilovima čine brzo postizanje dogovora malo vjerovatnim.

Wendy Sherman, glavna američka pregovaračica u nuklearnom sporazumu s Teheranom (JCPOA) iz 2015. godine, ukazala je na brze i iznenadne pregovore koje je prošle sedmice u Islamabadu vodio Trumpov  potpredsjednik JD Vance, a koji, kako se čini, nisu dali rezultate. Ona smatra da je pristup sadašnje američke administracije potpuno pogrešan.

Robert Malley, također član pregovaračkog tima JCPOA i kasnije specijalni izaslanik SAD-a za Iran u administraciji Joea Bidena, navodi da su „pregovori koji su doveli do tog sporazuma istakli precizan i detaljan pregovarački stil Irana“.

Sumirajući razlike u pristupu, dodaje: Trump je nepromišljen i nagle naravi, dok je iransko rukovodstvo tvrdo i otporno.

Jon Finer, bivši zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost u Bidenovoj administraciji, koji je tokom pregovora bio šef ureda tadašnjeg državnog sekretara Johna Kerryja, kaže da su pregovori iz 2015. godine, koje su vodili Kerry i tadašnji iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Džavad Zarif, završeni nakon 19 dana maratonskih sastanaka u Beču.

Prema Fineru, Kerryjeva strpljivost bila je „ogromna prednost“ za postizanje sporazuma. Kerry je mogao satima podnositi duge govore, pa čak i kada bi se u pregovorima spominjalo „5.000 godina iranske civilizacije“, ostajao je fokusiran i nastavljao naprijed. Jedna od taktika iranskih pregovarača bila je da na sve odgovaraju negativno kako bi vidjeli šta je za SAD zaista važno.

Dodao je: „Oni su nevjerovatno složeni i tvrdoglavi. Da bi se postigao napredak u bilo kojem pitanju, morali ste se vraćati istim temama deset ili dvanaest puta tokom sedmica ili mjeseci.“

Ipak, Finer je iranske pregovarače opisao kao izuzetno sposobne, napominjući da, za razliku od SAD-a, „često nisu imali stručne savjetnike izvan pregovaračke sobe“, ali su uprkos tome odlično razumjeli detalje nuklearnog oružja, nuklearnih materijala i američkih sankcija.

Prema njegovim riječima, „pored toga, pregovarali su na jeziku koji im nije maternji. Svi dokumenti su se pregovarali na engleskom jeziku i imali su stotine stranica sa vrlo detaljnim prilozima.“

Provjera u potpunom nepovjerenju

Iran je prošle godine dva puta bio meta napada. Prvo u junu prošle godine, dok su nuklearni pregovori bili u toku, kada su Izrael i SAD gađali njegove nuklearne objekte. Nekoliko mjeseci kasnije, krajem februara 2026. godine, Iran je ponovo napadnut na početku tekućeg rata, a prema Malleyju, „nivo povjerenja je tada vjerovatno bio na historijski najnižem nivou“.

Malley naglašava da je za Iran teško vjerovati američkim izjavama. Iranci, kaže on, stalno moraju postavljati pitanje koliko bi bilo koja američka obaveza mogla trajati. Zbog toga su, kako navodi, „izuzetno neodlučni da predaju nešto konkretno poput svog obogaćenog uranija u zamjenu za garancije koje nisu čvrste i koje bi Trump ili neki budući predsjednik mogli lako odbaciti“.

Dodaje da, kada jednom predaju svoje zalihe uranija, više ih ne mogu vratiti.

Prema Fineru, „čak i tokom nuklearnih pregovora između 2013. i 2015. bilo je nemoguće zanemariti decenije nepovjerenja između Teherana i Vašingtona. Naša teorija nije bila povjerenje, nego verifikacija – drugim riječima, nepovjerenje uz provjeru. Pretpostavljam da je i njihova bila ista.“

Malley smatra da se JCPOA ne može koristiti kao tačan model za sadašnje mirovne pregovore. Prema njemu, iranski lider koji je pristao na taj sporazum, zajedno s mnogim drugima, poginuo je u izraelskim zračnim napadima. „Moramo biti veoma oprezni pri izvođenju zaključaka iz prošlosti, jer se mnogo toga promijenilo“, rekao je.

Efekat pregovaračkog balansiranja

Mark Freeman, izvršni direktor Instituta za integrisane tranzicije sa sjedištem u Barceloni, koji savjetuje u mirovnim pregovorima, smatra da odnose SAD-a i Irana oblikuje više faktora.

„Kada se ulazi u pregovore, jedna strana uvijek ima prednost, ali sam proces pregovora ima ublažavajući efekat. Slabija strana već samim ulaskom u pregovore dobija određenu snagu“, kaže on.

Dodaje da obje strane trenutno traže polugu pritiska. Iran koristi mogućnost zatvaranja Hormuškog moreuza, dok Bijela kuća pokazuje želju za brzim rješavanjem sukoba. „Ako jedna strana procijeni da drugoj više treba dogovor, to oblikuje cijeli pregovarački proces“, zaključio je Freeman.