SAHAR

Generalna skupština UN-a je ogromnom većinom podržala takozvanu Njujoršku deklaraciju, koju su progurale Saudijska Arabija i Francuska, a koja poziva na rješenje palestinskog pitanja s dvije države.

Glasanjem od 142-10, izraelski režim, Sjedinjene Američke Države, Mađarska i Argentina glasale su protiv rezolucije, uz 12 značajnih suzdržanih, uključujući Islamsku Republiku Iran.

Događaj su bojkotovale SAD i izraelski režim, a glasanje se održalo samo dan nakon što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu javno izjavio da neće biti palestinske države.

Iransko suzdržavanje ukorijenjeno je u njegovom dugogodišnjem zalaganju za jednu, demokratsku državu u Palestini, određenu referendumom njenih prvobitnih stanovnika.

Teheranova odluka da ne učestvuje nije bila pasivan čin, već proračunata i svjesna politička izjava, objašnjena u formalnom pismu generalnom sekretaru UN-a, u kojem su izneseni temeljni prigovori na samu premisu deklaracije.

Iranska misija pri UN-u naglasila je da svako praktično rješenje mora biti zasnovano na priznavanju neotuđivog prava palestinskog naroda na samoopredjeljenje i odbacivanju prisilnog raseljavanja, principa za koje smatra da ih Njujorška deklaracija ne uspijeva adekvatno obraditi.

Ovo glasanje je još jednom istaklo duboke podjele unutar međunarodne zajednice u vezi s putem ka pravednom i trajnom miru u Palestini, suprotstavljajući široko podržanu diplomatsku inicijativu principijelnom, ideološkom protivljenju ključnih regionalnih aktera poput Irana.

Zašto se Iran suzdržao od glasanja u UN-u za rješenje o dvije države?

Iran se suzdržao od glasanja o rezoluciji UN-a kojom se podržava Njujorška deklaracija zbog dubokog i principijelnog neslaganja s njenim sadržajem i osnovnim pitanjima, koja Teheran smatra fundamentalno manjkavim i nepravednim.

Islamska Republika je dosljedno tvrdila da se trajni i istinski mir može postići samo kada se historijska i neotuđiva prava palestinskog naroda u potpunosti priznaju, uslov koji je, po njenom mišljenju, deklaracija ignorirala.

Iz iranske perspektive, deklaracija je iskrivila stvarnost na terenu stvarajući lažnu jednakost između okupacionog režima i okupiranog naroda, čime je cionistički entitet oslobođen primarne odgovornosti za preko osam decenija okupacije, strašnih zločina i uskraćivanja osnovnih prava narodu koji je okupirao.

Teheran tvrdi da je izjava namjerno previdjela stvarnost cionističke okupacije i njenog kontinuiranog prisustva na palestinskim teritorijama kao dijela šireg kolonijalnog projekta koji je bio glavni faktor nestabilnosti u regiji.

Nadalje, Iran tvrdi da su autori izjave namjerno ignorisali činjenicu da su izraelski režim i Sjedinjene Američke Države same po sebi najveće prepreke realizaciji takozvanog rješenja dvije države, čineći cijelu deklaraciju neiskrenom.

Izvještaj o događajima od 7. oktobra 2023. godine također se smatra nepotpunim i obmanjujućim, jer izoluje ovaj datum iz konteksta 80 godina okupacije i kolonijalizma, a istovremeno ignoriše legitimno pravo palestinskog naroda na samoodbranu prema međunarodnom pravu.

Iran je također eksplicitno odbacio poziv iz izjave na razoružanje palestinskih grupa otpora, smatrajući to kršenjem prava okupirane nacije koje bi ostavilo Palestince bespomoćnima.

Konačno, isključivanje vitalnih regionalnih sigurnosnih pitanja, poput uspostavljanja zone bez nuklearnog oružja u zapadnoj Aziji, dodatno je uvjerilo Teheran da deklaracija nije ozbiljan ili sveobuhvatan okvir za mir, već mehanizam koji otvara put nastavku krize.

Što je rješenje dvije države?

Takozvano rješenje dvije države je predloženi okvir čiji je cilj rješavanje palestinskog pitanja uspostavljanjem dvije odvojene države unutar historijskih granica Mandatne Palestine, za koje stručnjaci tvrde da nastoji izgraditi mjesto za cioniste na palestinskoj zemlji.

Ovaj model je decenijama bio dominantna paradigma za međunarodne diplomatske napore i bio je centralni cilj koji je podržala nedavna rezolucija Generalne skupštine UN-a.

Rješenje predviđa palestinsku državu zasnovanu na granicama iz 1967. godine, s okupiranim Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom, i obično uključuje odredbe o pregovaračkoj zamjeni teritorije i rješavanju pitanja palestinskih izbjeglica.

Nedavna deklaracija koju je podržalo 142 nacije predstavila je ovo rješenje kao održiv put do mirnog rješavanja dugogodišnjeg palestinskog pitanja.

Međutim, iz perspektive Irana i nekih drugih zemalja, ovo rješenje se pokazalo kao neostvarivo obećanje tokom nekoliko decenija, koje je samo rezultiralo sve većim kršenjem palestinskih prava od strane okupatora.

Oni tvrde da je to produbilo nepravde s kojima se suočavaju potlačeni i okupirani narod legitimiziranjem postojanja cionističkog režima izgrađenog na okupiranoj zemlji bez rješavanja temeljnih uzroka problema.

Također dovodi u pitanje kontinuirano širenje ilegalnih izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, koja fragmentiraju zamišljenu palestinsku teritoriju, i političku stvarnost unutar cionističkog entiteta, gdje lideri često u potpunosti odbacuju koncept, kao dokaz da rješenje dvije države više nije održiv ili pravedan ishod, već funkcionira kao diplomatsko pokriće za učvršćivanje trajnog sistema aparthejda i okupacije.

Što je rješenje jedne države?

Rješenje jedne države je predloženi alternativni model za rješavanje dugotrajnog zastoja koji uključuje stvaranje jedinstvene, demokratske palestinske države koja bi obuhvatala cijelu zemlju između Sredozemnog mora i rijeke Jordan.

Ova jedinstvena država bila bi dom svim svojim sadašnjim stanovnicima - palestinskim muslimanima i kršćanima, izraelskim Jevrejima i drugim stanovnicima - na ravnopravnoj osnovi, dajući svima jednaka prava i državljanstvo bez obzira na etničku pripadnost ili religiju.

Osnovni mehanizam za uspostavljanje ove države, kako ga zagovara Islamska Republika Iran, jeste održavanje slobodnog, demokratskog i inkluzivnog nacionalnog referenduma među svim prvobitnim stanovnicima Palestine, što uključuje muslimane, kršćane i Jevreje koji su tamo živjeli prije osnivanja cionističkog entiteta.

Ovaj proces bi zahtijevao pravo na povratak svih raseljenih palestinskih izbjeglica u njihovu domovinu kako bi mogli učestvovati u određivanju svoje političke budućnosti.

Zagovornici, uključujući Islamsku Republiku, tvrde da je ovo jedino istinski demokratsko rješenje koje može donijeti istinski i trajni mir zemlji, jer se direktno suočava i demontira strukture aparthejda i etničke diskriminacije svojstvene trenutnom uređenju.

Oni povlače paralelu sa svrgavanjem režima aparthejda u Južnoj Africi, sugerirajući da je slična transformacija moguća u Palestini kroz kontinuirani otpor i međunarodni pritisak.

Zamišljena država bi bila pluralistička demokratija u kojoj bi volja većine, izražena kroz kontinuirane demokratske procese, određivala vladu i zakone, čime bi se okončao jevrejski karakter cionističkog entiteta i zamijenila ga državom koja garantuje punu jednakost i prava za sve svoje građane.

Kakav je stav Irana o palestinskom pitanju?

Stav Irana o palestinskom pitanju je apsolutan i principijelan, utemeljen na uvjerenju da je cionistički projekt u Palestini nelegitiman kolonijalni poduhvat kojem se mora suprotstaviti i na kraju ga preokrenuti.

Zvanični stav Islamske Republike je nepriznavanje cionističkog entiteta i nepokolebljiva politička i moralna podrška palestinskom otporu protiv okupacionog režima.

Krajnji strateški cilj Teherana je oslobođenje cijele Palestine, od rijeke do mora, a ne samo sloboda jednog njenog dijela i status quo na drugim okupiranim teritorijama.

Iran odbacuje svaki plan koji teži podjeli Palestine, uključujući rješenje o dvije države, koje smatra kapitulacijom pred cionističkim zahtjevima koji gaze prava palestinskog naroda i ignorišu historijska prava izbjeglica.

Umjesto toga, Iran je formalno predložio Ujedinjenim nacijama četverostepeno demokratsko rješenje, koje uključuje povratak svih palestinskih izbjeglica u domovinu, održavanje nacionalnog referenduma uz učešće svih prvobitnih stanovnika Palestine (muslimana, kršćana i Jevreja), uspostavljanje političkog sistema zasnovanog na ishodu tog referenduma i naknadne odluke tog izabranog sistema u vezi s drugim trenutnim stanovnicima.

Islamska Republika tvrdi da palestinski narod ima neotuđivo pravo na samoodbranu i otpor okupaciji, kako je priznato međunarodnim pravom, i pruža podršku širokom spektru grupa otpora širom regije, na osnovu njihovog protivljenja okupaciji, a ne njihovog sektaškog identiteta.

Dosljedno je pozivala na trenutni i bezuvjetni prekid vatre u Gazi, nesmetan humanitarni pristup i obnovu, ali čvrsto vjeruje da će trajni mir ostati nemoguć dok se okupacija u potpunosti ne okonča i prava palestinskog naroda ne budu u potpunosti obnovljena kroz demokratski i inkluzivni proces koji odražava njihovu istinsku volju.

Kakav je bio stav imama Homeinija?

Stav o Palestini Imama Homeinija, osnivača Islamske revolucije, nije bio periferna briga, već centralni, definirajući stub njegove revolucionarne ideologije i osnovna vjerska obaveza od samog početka njegovog političkog pokreta protiv Pahlavijevog režima, kojeg je podržavao Zapad.

Njegovo duboko angažovanje po ovom pitanju prvi put je katapultirano u javni diskurs tokom njegove historijske propovijedi za Ašuru 1963. godine, gdje je eksplicitno osudio veze Pahlavijevog režima s izraelskim režimom i predstavio cionistički projekat kao katastrofalnu tragediju osmišljenu da uzurpira palestinsku zemlju i uništi same temelje islama, Kur'ana i islamske nauke.

Ovoj javnoj izjavi prethodila su pisana upozorenja, poput njegovog pisma sindikatima u Komu iz marta 1963. godine, gdje je hitno upozorio muslimane širom svijeta da egzistencijalna opasnost koju predstavlja izraelski režim prijeti ne samo Palestini, već i cijelom muslimanskom ummetu, njegovoj nezavisnosti i njegovim ekonomijama, za koje je vjerovao da su u opasnosti da ih zauzmu cionisti.

Za Imama Homeinija, palestinski cilj je prevazilazio puku političku solidarnost. Bila je to fundamentalna i civilizacijska bitka, u kojoj je rastuća moć cionističkog entiteta označavala namjerno podjarmljivanje i uništenje muslimanskog svijeta.

Ova perspektiva utjecala je na njegov dosljedan i nepokolebljiv stav, u kojem je cionistički entitet okarakterizirao kao kancerogeni tumor koji zahtijeva iskorjenjivanje, obavezu za koju je vjerovao da je dužnost svih muslimana da spriječe metastaze ovog entiteta da proguta druge islamske nacije.

Mehanizmi za borbu protiv ove prijetnje, kako ih je opisao Imam Homeini, bili su sveobuhvatni i zahtijevali su apsolutno jedinstvo i otpor islamskog ummeta.

Žestoko je odbacio svaki put pregovora ili kompromisa s izraelskim režimom, smatrajući takve postupke jednakim izdaji muslimanske stvari, uvjerenje koje je jasno demonstrirao prekidom diplomatskih odnosa Irana s Egiptom nakon što je Anvar Sadat priznao cionistički entitet kroz sporazum iz Camp Davida koji je osudio kao izdajnički pakt koji je ojačao izraelski front i podijelio muslimansku naciju.

Umjesto diplomatije, Imam Homeini je propisao skup primjenjivih principa: pružanje sveobuhvatne podrške prvim linijama fronta, izbjegavanje samodestruktivnih razlika, odbacivanje straha od branilaca cionizma, stvaranje jedinstva među islamskim vladama i prekid veza sa svakom nacijom koja normalizira odnose s izraelskim režimom, uz materijalnu i duhovnu pomoć muslimanskih naroda, uključujući krv, lijekove i hranu.

Prepoznajući neuspjeh arapskih vlada da se pridržavaju ovog puta, okrenuo se direktno muslimanskim masama, proglašavajući Međunarodni dan Kudsa godišnjim simbolom međunarodne muslimanske solidarnosti i sredstvom za revitalizaciju islamskog duha i budnosti, pozivajući ih da se odvoje od kompromisnih vođa i preuzmu odgovornost za oslobodilačku borbu.

U konačnici, stav Imama Homeinija ovjekovječen je u njegovom političko-božanskom testamentu, gdje je podršku Palestini utemeljio kao vječni princip, uokvirujući problem kao kosmičku borbu između ugnjetavanja i pravde i podučavajući buduće generacije da su neprijatelji Palestine neprijatelji Boga, Kur'ana i samog islama.

Njegovo rješenje nikada nije bila ovisnost o istočnim ili zapadnim silama, već nepokolebljivo pridržavanje učenja Nepogrešivih Imama, zalažući se za samopouzdanje, nepokolebljiv otpor i jedinstvo potlačenih.

Čineći to, uspostavio je Palestinu kao neospornu osovinu muslimanskog jedinstva i konačni lakmus test za suočavanje s ugnjetavanjem, naslijeđe koje i dalje definira vanjsku politiku Islamske Republike i ideološku predanost palestinskom otporu protiv prevarantskog i uzurpatorskog režima.

Kakav je stav ajatulaha Sejjida Ali Hameneija?

Perspektiva vođe Islamske revolucije, ajatulaha Sejjida Ali Hameneija, o palestinskom pitanju fundamentalno je ukorijenjena u historijskom narativu koji uspostavljanje cionističkog entiteta prikazuje kao namjerni kolonijalni projekt orkestriran od strane zapadnih sila, posebno Ujedinjenog Kraljevstva, a kasnije i Sjedinjenih Američkih Država, kako bi se podijelio muslimanski svijet i održala imperijalna dominacija nad Bliskim istokom.

On tvrdi da okupacija nije postignuta legitimnim sredstvima, već kroz proračunati proces obmane, manipulacije globalnim javnim mnjenjem i brutalne sile protiv autohtonog palestinskog stanovništva, počevši od kupovine zemljišta od odsutnih zemljoposjednika po napuhanim cijenama i eskalirajući do nasilnog protjerivanja poljoprivrednika i stanovnika iz njihovih domova.

Ova historijska nepravda, po njegovom mišljenju, olakšana je globalnom propagandnom kampanjom koja je sistematski prikazivala cionističke doseljenike kao potlačene žrtve, dok je raseljene i otporne Palestince prikazivala kao agresore, time izvrćući stvarnost problema i privlačeći međunarodne simpatije za okupatore.

On identificira tri osnovna temelja na kojima je izgrađen cionistički projekt: nemilosrdna okrutnost i nasilje prema arapskom stanovništvu, sofisticirana manipulacija globalnim medijima radi iskrivljivanja istine i opsežno dosluhivanje ili lobiranje s moćnim vladama i međunarodnim institucijama poput Ujedinjenih naroda, za koje tvrdi da su dosljedno štitile izraelski režim od odgovornosti.

Za ajatulaha Hamneija, teška situacija Palestinaca nije jednostavan teritorijalni spor, već centralno pitanje za cijeli islamski ummet, koje predstavlja maligni tumor zasađen u srcu muslimanskog svijeta, osmišljen da spriječi jedinstvo, potkopa snažno muslimansko jedinstvo i posluži kao trajna baza za zapadnu i cionističku agresiju protiv islamskih naroda.

Shodno tome, on odbacuje svako diplomatsko rješenje koje uključuje pregovore s uzurpatorskim režimom, uključujući rješenje o dvije države, koje smatra legitimizacijom okupacije i nepraktičnom obmanom koja je samo omogućila daljnju izraelsku ekspanziju i nasilje.

Umjesto toga, on je predložio jedinstvenu, demokratsku državu koja bi obuhvatala cijelu historijsku Palestinu, određenu referendumom među svim izvornim stanovnicima - muslimanima, kršćanima i Jevrejima - kao jedini pravedan i održiv put ka miru, rješenje za koje vjeruje da se mora postići nepokolebljivim otporom koji podržava cijeli muslimanski svijet.

Ranije ove sedmice, na 26. Međunarodnom sajmu knjiga u Bagdadu, predstavljena je knjiga Vođe Islamske revolucije "Referendum u Palestini", u kojoj su izneseni njegovi stavovi o palestinskom pitanju.

Knjiga zagovara referendum kao racionalnu, poštenu i civiliziranu metodu za okončanje patnje palestinskog naroda i otvaranje puta njihovom oslobođenju od cionističke okupacije.

Naglašava dostojanstven povratak svih Palestinaca u njihova mjesta porijekla, pravo svih Palestinaca - uključujući muslimane, kršćane i domaće Jevreje - da glasaju i nastavak sveobuhvatnih napora dok izraelski okupatori ne ispune volju palestinskog naroda.