SAHAR

Ubistvo Charlieja Kirka usred bijela dana na Univerzitetu Utah Valley bio je čin političkog nasilja koji je ušutkao jedan od najkontroverznijih i najrazdornijih konzervativnih glasova u Sjedinjenim Državama.

Upucan dok je odgovarao na pitanja o epidemiji oružanog nasilja u SAD-u, sumorna ironija koja naglašava duboke političke i rasne pukotine u zemlji, Kirkova smrt izazvala je trenutne udarne talase širom SAD-a.

Pucnjava se dogodila usred značajnog protivljenja njegovom prisustvu na događaju, o čemu svjedoči peticija sa skoro 1.000 potpisa. Peticija nije bila samo odgovor na njegov konzervativizam, već odbacivanje otrovne i duboko problematične vrste politike koju je zagovarao.

Kirk je dobrovoljno sebe učinio kanalom za najekstremnije elemente američke desnice, a njegovo najštetnije naslijeđe leži u njegovoj ulozi glavnog propagandiste izraelskog režima i neumoljivog pojačivača antipalestinske i antiiranske žestine.

Pamtit će ga se kao nekoga ko je negirao genocid u Gazi, širio laži o palestinskoj borbi protiv cionističke okupacije i predstavljao cionistički kolonijalni projekat kao svjetionik "demokratskih vrijednosti".

Trumpov najžešći surogat

Rođen 1994. godine, Charles Kirk Jr. započeo je svoju političku karijeru veoma rano. Sa samo 18 godina i još student, suosnovao je Turning Point USA (TPUSA) 2012. godine.

Misija organizacije bila je eksplicitno ideološka: širiti konzervativne stavove među američkim studentima na fakultetima i univerzitetima, demografskom skupinom koja se često doživljava kao liberalno uporište.

TPUSA je Kirku pružila platformu i mrežu, ali njegovu putanju potpuno je transformirao politički zemljotres 2016. godine: izbor Donalda Trumpa. Kirkov uspon bio je neodvojiv od Trumpovog.

Na kraju je postao jedan od najumornijih surogata američkog predsjednika, specijaliziran za mobilizaciju podrške mladih za njega i njegov brend politike usmjeren na mržnju.

Zauzvrat, Trump mu je pružio značajnu vidljivost i legitimitet širom zemlje, katapultirajući ga od konzervativnog aktiviste do centralne figure unutar takozvanog MAGA pokreta.

Do svoje smrti u 31. godini, Kirk više nije bio samo organizator na kampusu. Bio je medijska ličnost, plodan glas na platformi društvenih medija X i bliski saveznik najmoćnijeg čovjeka u zemlji.

Ovaj simbiotski odnos s Trumpom je suštinska pozadina na kojoj se moraju razumjeti svi Kirkovi politički stavovi, posebno njegovi stavovi o vanjskoj politici. On nije samo imao mišljenja; on je jačao i legitimizirao stavove Trumpovog predsjedništva.

Analiza Kirkovih javnih komentara otkriva dosljedan i međusobno povezan pogled na Zapadnu Aziju. Njegovi stavovi mogu se kategorizirati u tri stuba: čvrsto protivljenje Iranu, nepokolebljiva podrška izraelskom režimu i njegovim vojnim agresijama, te odbojan ili optužujući stav prema Palestincima.

Kirkovo naslijeđe je zamršena mreža političke mobilizacije, nepokolebljive podrške cionističke vlasti i sistematske dehumanizacije naroda pod okupacijom i genocidom.

Kirk je generaciji mladih konzervativaca pružio okvir za razumijevanje regije koji je bio lišen složenosti, empatije i historijskog konteksta, okvir u kojem je Iran bio monolitno zlo, izraelski režim nepogrešivi saveznik, a Palestinci ili nepostojeći ili narod koji zaslužuje svoju sudbinu.

Njegovo drsko poricanje genocida u Gazi, možda više od bilo kojeg drugog čina, učvrstilo je njegovu ulogu ne samo kao pristrasnog komentatora već i kao apologete ubica djece.

Njegove veze s izraelskim režimom

Kirkova podrška izraelskom režimu nije bila samo politički stav; to je bila osnovna načela njegovog identiteta, duboko utkana u njegovo političko, vjersko i organizacijsko tkivo.

Njegove duboke veze sa cionističkim organizacijama bile su značajne i strateške. Prihvatio je poziv da govori na nacionalnoj večeri Cionističke organizacije Amerike (ZOA) krajem 2025. godine, grupe poznate po svom tvrdokornom protivljenju palestinskoj državnosti i podršci ilegalnim izraelskim naseljima.

Nakon njegove smrti, Republikanska jevrejska koalicija (RJC) ga je oplakivala kao "svjetlo koje sija" za američku jevrejsku zajednicu, što ukazuje na blizak i cijenjen odnos.

Ovo organizacijsko usklađivanje bilo je ojačano ličnim iskustvom. Kirk je više puta putovao na okupirane palestinske teritorije, uključujući simbolično putovanje za otvaranje američke ambasade u okupiranom Jerusalemu al-Kudsu u maju 2018. godine. Taj potez je zagovarao Trump, odbacivši decenije međunarodnog konsenzusa o statusu grada.

Još jedno putovanje u martu 2019. godine bila je takozvana "misija utvrđivanja činjenica" koja ga je odvela na okupirana mjesta poput Golanske visoravni, Hebrona i granice s Gazom. Opisao je ovo putovanje kao "otvaranje očiju", tvrdeći da je osporilo narative zapadnih medija.

Ova putovanja nisu bila pasivni turizam, već aktivni angažmani osmišljeni da učvrste njegov pogled na svijet i pruže anegdote iz prve ruke koje bi ojačale njegovo cionističko zagovaranje.

Kirkova podrška je također bila performativna i koristila je vjerski autoritet. Imao je naviku pozivati ​​radikalne cionističke rabine na svoje političke diskusije, uključujući ličnosti poput rabina Shmuleyja Boteacha i rabina Aryeha Lightstonea.

Ove saradnje poslužile su za pružanje teološke i političke legitimnosti njegovim narativima, spajajući podršku svoje evangeličke kršćanske baze izraelskom režimu s tvrdokornom cionističkom politikom.

Dosljedno je reklamirao cionistički entitet kao kolijevku „vjerskih i demokratskih vrijednosti“, okvir koji je namjerno ignorisao složenost njegove okupacije i postupanja s Palestincima.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu održao je govor za Kirka, nazivajući ga „prijatelja Izraela lavljeg srca“ koji je „stajao čvrsto za judeo-kršćansku civilizaciju“.

Međutim, u zanimljivom obratu, mnogi se prisjećaju Kirkovih riječi da se boji da će ga ubiti izraelski režim ako ikada promijeni svoje političke perspektive, o čemu se još vode javne diskusije.

Njegovi stavovi o Palestini i Gazi

Upravo u Kirkovim stavovima o Palestini i narodu Gaze nalaze se najteži i moralno prekorni aspekti njegove retorike, od namjernog neznanja do aktivnog poricanja užasne stvarnosti.

Analiza njegovih komentara o gladi u Gazi je posebno otkrivajuća. Kao čovjek s masovnom javnom platformom, njegov odgovor na jednu od najgorih humanitarnih katastrofa 21. stoljeća nije bio izraz zabrinutosti ili empatije, već skretanje s teme.

Kada su do jula 2025. godine u Gazi probijeni pragovi gladi koje su potvrdile UN, s desetinama hiljada mrtvih, Kirkov implicitni odgovor bio je okriviti Hamas.

Njegov tvit, zasnovan na njegovim ustaljenim obrascima, bio je: „Kriza u Gazi? Krivite Hamas što koristi civile kao štitove. Izrael se bori protiv terora, a ne protiv gladi.“

Ova taktika, prebacivanje odgovornosti u potpunosti s blokade i bombardiranja na legitimnu upravnu vlast, bila je njegova standardna operativna procedura.

Sveo je složenu, ljudskom rukom izazvanu katastrofu, direktnu posljedicu opsade i bombardiranja, na jednostavnu binarnu paralelu "izraelska odbrana protiv terorizma Hamasa".

To je kulminiralo najgrotesknijim od svih poricanja: poricanjem genocida. Kirk je strastveno radio na opravdavanju genocida koji je izraelski režim vodio u Pojasu Gaze.

Jednom je tvrdio da režim "ne izgladnjuje Palestince", već je "tešku humanitarnu situaciju" pripisao "lošem upravljanju". Komentatori su ovu izjavu opisali kao duboku izdaju istine i čovječnosti.

Tvrditi da cijelo stanovništvo ne izgladnjuje dok međunarodna tijela i humanitarne agencije dokumentiraju široko rasprostranjeno izgladnjivanje, i kriviti žrtve za "loše upravljanje" dok se njihova infrastruktura sistematski uništava, aktivisti za ljudska prava opisali su ne samo kao političko spinovanje, već kao saučesništvo.

To služi da se izbriše patnja preko 64.600 ubijenih Palestinaca, uglavnom žena i djece, i da se zataškaju djela koja su dovela do njihovog istrebljenja.

Njegova retorika je pružila intelektualno i retoričko pokriće za genocid koji je u toku, čineći ga prihvatljivim njegovoj publici lišavajući ga ljudske cijene.

U debatama, Kirk je aktivno negirao postojanje Palestine i palestinskog nacionalnog identiteta, koristeći ekstremističku cionističku terminologiju „Judeje i Samarije“ koju koristi ilegalni doseljeničko-kolonijalni pokret.

Ovo nije bio izolirani komentar, već temelj svjetonazora osmišljenog da izbriše palestinski legitimitet. Njegovi savezi s tvrdokornim cionističkim grupama poput ZOA, njegova opsesija biblijskim zahtjevima za zemljom i njegovo stalno poistovjećivanje svih Palestinaca s „teroristima“ služili su jednoj svrsi: da cijelom narodu uskrati pravo na samoopredjeljenje, državnost, pa čak i njihov osnovni identitet.

U Kirkovoj naraciji, Palestinci nikada nisu bili narod s pravima ili težnjama, već samo ljudski štitovi ili pijuni, čija je patnja uvijek bila njihova vlastita krivica.

Njegov stav o Iranu

Sveobuhvatan pregled Kirkovih tvitova i medijskih nastupa u prethodne dvije godine oslikava komentatora duboko fokusiranog na percipiranu "prijetnju" od Irana, bez ikakve strateške nijanse.

U skladu s utvrđenim cionističkim stavom, njegova retorika je bila nepokolebljivo kritična prema iranskoj vladi. Dosljedno je Iran predstavljao kao glavnog protivnika, često ističući njegov nuklearni program kao "egzistencijalnu prijetnju regionalnoj stabilnosti i sigurnosti SAD-a".

Dugo vremena, Kirk je otvoreno podržavao eliminaciju iranskih nuklearnih lokacija, predstavljajući takvu akciju kao nužnost za sigurnost SAD-a i izražavajući povjerenje da Trump može izvesti takve udare bez izazivanja novog rata velikih razmjera.

Prvog dana izraelske agresije na Iran u junu 2025. godine, s radošću je slavio napad u kojem su ubijeni iranski vojni lideri i nuklearni naučnici, djela koja su prekršila međunarodne norme, predstavljajući agresiju kao "izvanrednu" i "veličanstvenu".

Ovo nekritičko odobravanje agresivne vojne akcije, koja je riskirala katastrofalnu regionalnu eskalaciju, odmah je potkopano njegovim naknadnim upozorenjem protiv uključivanja SAD-a, ne iz moralnog protivljenja nasilju, već iz ciničnog proračuna da Amerika možda neće pobijediti.

Upozorio je na rat velikih razmjera, navodeći da „čak ni Rimljani ne bi mogli pobijediti Perziju“, međutim, njegova antiiranska retorika i dalje je svela ponosnu, složenu naciju na monolitni „režim mula“.

Njegov argument protiv intervencije nije bio utemeljen u principu, već u skupim lekcijama prošlih neuspjeha u Iraku i Afganistanu, koje je zgodno citirao kako bi se založio za neangažirani lični interes.

Međutim, Kirk se zalagao za politiku u kojoj je izraelski režim ovlašten djelovati nekažnjeno, bez nadzora ili posljedica SAD-a, efektivno odobravajući daljnje destabilizirajuće akcije, a istovremeno oslobađajući Ameriku odgovornosti.

Duboka ironija se pojavila kasnije kada je, nakon naknadnog američkog napada na iranska nuklearna postrojenja, pohvalio Trumpa kao "predsjednika mira", otkrivajući da je njegova strateška "suzdržanost" bila tek situaciono poziranje koje je lako nestalo kada bi se uskladilo s njegovim političkim opredjeljenjima.