Stjepan Mesić: Treba nam Balkan po mjeri čovjeka
SaharTV - Zadatak stvaranja preduvjeta za trajni mir, sigurnost i stabilnost na Balkanu sasvim sigurno neće ostvariti naša generacija, mislim na sve starije od 50 godina. No, na nama je da ukažemo na put, da mlade usmjerimo na taj put – prema pravim ciljevima i pravim vrijednostima, na nama je da započnemo borbu, ili da je nastavimo, a na mladima je da je od nas preuzmu. I da pri tome ne iznevjere ni nas, ni sebe.
Bivši Predsjednik R Hrvatske, Stjepan Mesić, sudjelovao je u radu Konferencije balkanskih lidera u Tirani, u organizaciji Federacije svjetskog mira i Podgoričkog kluba. Istodobno u Podgorici je utemeljena i Balkanska ambasada mira. Tema skupa je bila: stanje u regiji. Izlaganje gospodina Mesića donosimo u cijelosti:
“Svaki korak koji jugoistočnu Evropu vodi prema miru – dobrodošao je. Svako povezivanje poput ovoga Podgoričkog kluba sa Federacijom svjetskog mira – dobrodošlo je.
Svako utemeljenje neke institucije što trasira put prema miru, sigurnosti i stabilnosti ovoga prostora – i više je nego dobro.
Balkanska ambasada mira; ambiciozan projekat u čijem su imenu sadržani i želja i nada. Ali, i još nešto: imperativ! Jer, poslije svega što su narodi ove regije prošli kroz svoju burnu i krvavu prošlost, nakon svih ratova i sukoba, a najmanje u funkciji vlastitih interesa, mir je ono što nam svima treba. I to ne mir kao međurazdoblje između ratova, nego mir kao trajno stanje do kojega će dovesti kako svijest, tako i politička volja.
Ponovit ću: svijest i politička volja. Svijest o potrebi trajnog mira, građenog na osnovama potpune ravnopravnosti, međusobnog uvažavanja, zadovoljavanja uzajamnih interesa i nemiješanja u unutarnje stvari drugih, tu svijest najprije moramo razvijati kod naroda, u najširoj javnosti. A to znači da moramo povesti odlučnu borbu protiv svih koji šire netoleranciju, ksenofobiju, koji propovijedaju mržnju i žele narode pretvoriti u zarobljenike falsificirane prošlosti.
Potpuno sam svjestan toga da ta borba neće biti ni lahka, ni jednostavna, a ni kratka. Sjeme zla posijano je i marljivo zalijevano desetljećima. A da bi ga se iskorijenilo, trebat će truda i vremena. No, trebat će i političke volje. Vladajuće garniture od kojih neke zahvaljuju svoj opstanak na vlasti gotovo isključivo homogeniziranju vlastitih naroda kroz predstavljanje ‘onih drugih’ kao vjekovnih neprijatelja, a uz to i manje vrijednih, morat će se odreći svoga modela vladanja, oslonjenog na strah od drugih i drugačijih.
Kažem: morat će!
Nažalost, prilike u svijetu ne idu nam naruku. Nakon završetka hladnog rata i blokovske konfrontacije, kada smo se ponadali kako je otvoreno novo poglavlje u međunarodnim odnosima, svjedočili smo neosnovanom trijumfalizmu jedne strane, najgrubljem gaženju osnovnih načela na kojima je počivala konstrukcija međunarodnih odnosa, svjedočili smo eri unilateralnih akcija, često oružanih, marginaliziranja Ujedinjenih naroda i – napokon – početku nečega što se, ne bez osnova, naziva novim hladnim ratom.
Sve to bilo je praćeno padanjem u sjenu velikog svjetskog pokreta kojem treba zahvaliti što svijet u vrijeme blokova nije prešao iz faze hladnog rata u onu otvorenog sukoba. Nesvrstani, doduše, i dalje postoje, ali na svjetskoj su sceni, s izuzetkom Opće skupštine Ujedinjenih naroda, jedva prisutni i vidljivi.
Konfrontaciji između Zapada, zapravo Sjedinjenih Država i Rusije, uslijedila je konfrontacija iste skupine zemalja s Kinom. Evropska unija dosljedna je u nesposobnosti da progovori istim jezikom i jednim glasom kada je riječ o gorućim problemima današnjice. Utrka u naoružanju obnovljena je, razlike između onih u razvoju i razvijenih sve su veće, globalni sporazum o suzbijanju klimatskih promjena, onakav kakav smo trebali, bilo je nemoguće postići, na pandemiju koja jeste globalna opasnost, svijet nije bio u stanju odgovoriti usklađenom i zajedničkom akcijom.
Morao sam sve to navesti, makar u natuknicama, da bi bilo jasno zašto kažem da nam svjetske prilike nisu sklone u nastojanjima da Balkan, ili jugoistočnu Evropu, nazovite to kako hoćete, usmjerimo na put mira, saradnje, uzajamnog razumijevanja i povjerenja. Što, gotovo je i suvišno reći, podrazumijeva uključivanje svih država regije u Evropsku uniju, bez obzira na sve njezine nedostatke. Upravo to nam je potrebno.
Bez toga, bez ključnog otklona od sadašnjeg stanja, nema ni budućnosti ove regije.
Kada to kažem, mislim na odnose između moje zemlje, Hrvatske, i Srbije, mislim na odnos kako Hrvatske, tako i Srbije prema Bosni i Hercegovini, mislim na unutarnje stanje u Bosni i Hercegovini i na ulogu međunarodnog faktora u tome, mislim – napokon – i na to da iz nekih susjednih većih zemalja čujemo glasove što neodoljivo navode na zaključak kako tamošnji apetiti, stari apetiti prema dijelovima područja pojedinih država izraslih na tlu Jugoslavije, nisu ugasli.
Znači li to da sam pesimista, da mislim kako trebamo odustati? Ni slučajno, upravo suprotno. Nepovoljne prilike u međunarodnom okruženju i okolnosti u samim državama ovoga područja mogu nas i moraju samo navesti na još energičnije, još jasnije, još odlučnije poteze čiji je cilj samo jedno: mir!
Usuđujem se reći kako u toj borbi za mir, jer to jeste borba, posebnu ulogu mogu odigrati ljudi koji više nisu aktivni na političkoj sceni, ljudi koji ne djeluju pod presijom spoznaje da se bliže izbori, a što im nameće potrebu kalkuliranja i pravljenja kompromisa s vlastitim uvjerenjima. No, takvi ljudi nisu i neće biti dovoljni. Moramo se osloniti na nevladine organizacije, na civilni sektor, na institucije poput Federacije svjetskog mira, na sve one koje u njihovim aktivnostima ne pokreće želja za ostvarivanjem profita i osobne koristi.
Moramo probiti okvire dominirajućih mitova o slobodnom tržištu kao mehanizmu koji rješava sve probleme, o neoliberalnom kapitalizmu kao sistemu zadanom za sva vremena, sistemu od kojeg boljeg nema i ne može biti, moramo probiti i okvir mita o zapadnom tipu demokratije kao najboljem i pogodnom da ga se, ako treba i silom, nameće narodima i državama koji su odabrali svoj, drugačiji, put u skladu sa svojim potrebama i specifičnostima.
I moramo se, krajnje energično i bez i najmanje zadrške, usprotiviti povijesnom revizionizmu.
Moramo izboriti ‘pravo građanstva’ za neoborive činjenice, sviđale se one nekome ili ne i moramo prekinuti licemjerno pozivanje na slobodu govora i izražavanja mišljenja kao pokriće za promicanje ideja i svjetonazora koji su u XX stoljeću donijeli progone, patnje i smrt desecima miliona ljudi – što u logorima, što na frontovima.
Moramo suzbiti tumačenje kojem se neki priklanjaju iz računice, a neki iz neznanja i nerazumijevanja kako demokratija nije ništa drugo, nego anarhija, kako se pozivanjem na pravo izbora može nekažnjeno ugrožavati opći interes, odnosno većina. Jer, ta većina, često nažalost šutljiva, misli i na sebe i na druge. Oni koji mašu svojim pravom na izbor misle samo na sebe.
Rekao bih da zapravo uopće i ne misle. Kako drugačije okarakterizirati sve one koji smatraju svojim pravom da ignoriraju, ili čak poriču notorne činjenice, da šire laži, da – doslovno – ugrožavaju živote drugih? Sve to može samo neko, ko uopće ne misli.
Dakle, hipoteka koja nam leži na plećima golema je i teška. Njezino razgrađivanje bit će u suprotnosti s interesima nemalog broja moćnika, ali jeste u interesu naroda.
Zadatak stvaranja preduvjeta za trajni mir, sigurnost i stabilnost na Balkanu sasvim sigurno neće ostvariti naša generacija, mislim na sve starije od 50 godina. No, na nama je da ukažemo na put, da mlade usmjerimo na taj put – prema pravim ciljevima i pravim vrijednostima, na nama je da započnemo borbu, ili da je nastavimo, a na mladima je da je od nas preuzmu. I da pri tome ne iznevjere ni nas, ni sebe.
Sastanci poput današnjeg, stvaranje spona saradnje, uspostavljanje institucija poput Balkanske ambasade mira, sve su to mali, ali nezaobilazni koraci u jedinstvenoj borbi za pretvaranje Balkana u prostor na kojemu će biti ugodno živjeti; u prostor na kojemu narodi neće biti taoci povijesnih mitova i laži o prošlosti, u prostor na kojemu će ljudi ponovo – jer kao da su to zaboravili – gledati jedni druge kao ljude, a ne kao pripadnike ove ili one nacije, ove ili one vjere.
U jednoj rečenici: treba nam Balkan po mjeri čovjeka. I u nastojanjima da stvorimo takav Balkan ne smijemo posustati. Da bih to mogao reći, došao sam danas ovamo.”
(PISJournal)
