Sep 15, 2020 16:30 Europe/Sarajevo
  • Kako iransko-kinesko strateško partnerstvo može zakucati posljednji ekser u kovčeg američke politike maksimalnog pritiska

SaharTV - Nacrt ekonomskog i bezbjednosnog sporazuma između Narodne Republike Kine i Islamske Republike Iran, koji je ranije procurio u The New York Times, nastavlja da odjekuje u međunarodnim medijima. Iranski politički analitičar Mahan Abedin objasnio je strku oko sporazuma i rasvijetlio strateški pomak Irana prema Istoku.

Dokument na perzijskom jeziku od 18 stranica predviđa kineske investicije u iransku ekonomiju vrijedne više milijardi dolara, kao i značajne popuste na naftu za Narodnu Republiku Kinu. Sporazum također uključuje bezbjednosnu saradnju, razmjenu obavještajnih podataka i zajedničke vojne vježbe. Komentarišući curenje vijesti, iranski ministar spoljnih poslova Mohammad Javad Zarif priznao je da je njegova zemlja zaista pregovarala o 25-godišnjem strateškom partnerstvu sa Kinom, dodajući, međutim, da iranski parlament te sporazume tek treba da donese. Autentičnost predmetnog dokumenta Teheran do sada nije potvrdio.

ZAŠTO ZAPADNE DRŽAVE PODIŽU UZBUNU

Izgledi za dugoročnu kinesko-iransku saradnju izazvali su mješovite reakcije međunarodnih posmatrača: prema tome, Foreign Policy tvrdi da je sporazum „loša vijest za Zapad“, predviđajući geopolitičku rekonstrukciju na Bliskom istoku i Aziji, sa jačanjem kineskog uporišta na strateški važnim lokacijama. Sa druge strane, War on Rocks doveo je sporazume u pitanje tvrdeći da, iako „stvarne i štetne opasnosti kinesko-iranske saradnje ostaju“, grandiozni dizajn koji je procurio ionako izgleda kao neizvodiva ideja.

Dana 2. augusta, američki državni sekretar Mike Pompeo pridružio se horu alarmirajućih, tvrdeći na Fox News da će ulazak Kine u Iran „destabilizovati Bliski Istok“ i dovesti Izrael, Saudijsku Arabiju i UAE „u rizik“.

Nema ničeg posebno iznenađujućeg u zapadnim glavnim medijima i protivljenju zapadnih vlada kinesko-iranskom paktu, koji simbolizuje odlučan pomak Irana prema Istoku, objašnjava Mahan Abedin, veteran novinarstva i analitičar iranske i bliskoistočne politike.

„Više od 150 godina Iran se okreće Zapadu – a posebno Evropi – trgovini, investicijama, obrazovanju i opštem angažmanu“, kaže on. “Čak ni islamska revolucija 1979. godine nije zaustavila ovaj proces i tokom posljednje četiri decenije u iranskim političkim krugovima vodile su se žive rasprave o korisnosti (ili nečemu drugom) dubljeg angažovanja sa Zapadom. Ali neuspjeh nuklearnog sporazuma (JCPOA), zajedno sa evropskom nemoći pred američkim nasiljem, rezultirao je gubitkom iranske vjere u  Zapad “.

Analitičar ističe da, iako sporazum možda još uvijek neće biti potpisan, „nema sumnje da su obje strane, Iran i Kina, u završnoj fazi formalizacije dugoročnog pakta, najvjerovatnije trajanja četvrt vijeka“.

Čini se da su i Teheran i Peking zainteresovani za intenziviranje bezbjednosne saradnje, primjećuje Abedin, poništavajući pretpostavke zapadnih masovnih medija da će Narodna Republika razmjestiti vojne snage na iranska ostrva u Perzijskom zaljevu: „Iz različitih ustavnih, istorijskih, političkih i ideoloških razloga Iran neće nikada prihvatiti strane sile na njegovom tlu“, naglašava on.

„IRAN I KINA SU DVIJE AUTENTIČNE AZIJSKE SILE“

Odgovarajući skepticima koji sumnjaju u ozbiljnost namjera Teherana i Pekinga, kao i u očigledan strah Kine da odbacuje UAE i Saudijsku Arabiju udruživanjem sa Islamskom Republikom, stručnjak za Bliski istok skreće pažnju na činjenicu da je „Iran važan kineskoj Inicijativi za pojas i put utoliko što bi joj omogućio da osigura svoj zapadnoazijski bok “.

„Iran je od vitalnog značaja za kopneni pristup Evropi i generalno, izuzetno strateška lokacija Irana (u neposrednoj blizini Centralne Azije, Arapskog mora, Evrope, pa čak i Rusije) čini zemlju veoma atraktivnom za kineske investitore“, naglašava on, dodajući da će se Narodna skupština Republike Kine teško povući iz kinesko-iranske saradnje zbog prijetnji američkim sankcijama ili potencijalnog nezadovoljstva Rijada i Abu Dabija.

Sa svoje strane, Teheran će vjerovatno udovoljiti kineskim potrebama, jer su mu “potrebne strane investicije da bi ojačao svoju infrastrukturu u širokom spektru sektora, a kineske finansije (i potencijalna sposobnost) mogu biti od pomoći”, prema Abedinu.

„Iran i Kina su dvije autentične azijske sile, vjerovatno dvije najvažnije sile koje dominiraju azijskim kontinentom na oba kraja“, kaže politički analitičar. „Između dvije zemlje postoji duboko uzajamno poštovanje i njima jedino odgovara da se bliže usklade na ekonomskom, političkom, pa čak i potencijalno vojnom nivou“.

NEUSPJEH POLITIKE „MAKSIMALNOG PRITISKA“ U WASHINGTONU

Dotičući se režima jednostranih sankcija Washingtona protiv Islamske Republike, iranski novinar naglašava da politika Trumpove administracije „maksimalnog pritiska“ očigledno nije uspjela.

„Iran je otporna zemlja sa ekspanzivnom spoljnom politikom“, primjećuje Abedin.

“Štaviše, Iran je navikao na sankcije četiri decenije i zato je razvio znanje kako da zaobiđe i porazi sankcije. Štaviše, iranska ekonomija je složenija i samodostatnija nego što većina misli, a ova ekonomska otpornost znači da Iran može da nastavi da funkcioniše – zaista da napreduje – u odsustvu prodaje sirove nafte“.

Štaviše, Teheran je otvoreno prkosio jednostranim ograničenjima i prijetnjama SAD pružajući ruku pomoći Venecueli, latinoameričkoj državi koja pati zbog embarga iz Washingtona. Prošlog ljeta Islamska Republika obezbjedila je Karakas gorivom, hranom, medicinskim potrepštinama i rezervnim dijelovima za njegovu naftnu industriju u vrijednosti od pola tuceta teretnih brodova. Iranci su u julu otvorili novu prehrambenu prodavnicu Megasis u istočnom Karakasu koja sadrži više od 2.000 proizvoda iz bliskoistočne zemlje.

Povrh svega, glasanje Ujedinjenih nacija u augustu zadalo je udarac Sjedinjenim Državama odbivši rezoluciju Bijele kuće o neograničenom produženju embarga na oružje Iranu predviđenog iranskim nuklearnim sporazumom 2015. godine prije njegovog isteka 18. oktobra. Od 15 država članica Savjeta bezbjednosti UN, rezoluciju su podržale samo SAD i Dominikanska Republika, a Rusija i Kina su uložile prigovor, dok je 11 zemalja bilo uzdržano.

Prema Abedinu, kinesko-iranski pakt „imat će veći uticaj na iransku globalnu politiku ukoliko se Iran osjeća manje sputanim i ugroženim američkim pritiskom“.

„Svakako, ako se kinesko-iranski pakt vremenom razvije u formalnu alijansu (a to je VELIKO), onda će se Iran osjećati sigurnije u igranju aktivnije globalne uloge, na primjer, jačim investiranjem u Latinsku Ameriku“, smatra on.

Istovremeno, sporazumi vjerovatno neće promijeniti osnove iranske regionalne politike, naglašava politički analitičar: „Iran primjenjuje Osovinu otpora, političko-ideološku konstrukciju sa strateškim efektom, da bi unapredio svoje politike širom regiona, posebno u odnosu na tačke usijanja kao što su Jemen, Sirija, Irak i Liban“, kaže on. „Kinesko-iranski pakt ovo neće promijeniti“.

Donja crta kinesko-iranskog strateškog partnerstva je da je ono u skladu sa nacionalnim interesima Islamske Republike i da će pomoći u zaštiti nacionalne bezbjednosti zemlje, zaključuje Abedin.

S. Filipovic/ Logicno.com

tagovi

komenatari