Geopolitika koronavirusa i kako se koristi epidemija u ratu protiv azijskog diva
SaharTV - COVID-19 je prije nekoliko sedmica službeno stigao u susjednu Italiju i odande se nevjerovatnom brzinom širi ne samo u susjedne zemlje, već i udaljene kontinente poput Latinske Amerike.
Kada je koronavirus došao kod susjeda, za samo dva dana se otkrila sva neučinkovitost, nesposobnost i nespremnost državnog sistema, ostavljajući u 48 sati za sobom 120 potvrđenih zaraženih i 3 mrtva slučaja. Vlada u Rimu se tek s izbijanjem zaraze ozbiljnije počela pripremati za hitne slučajeve, a provincije su se odlučile za preventivne karantinske obrasce zato što nije bilo službenih direktiva izvršne vlasti. Tako su se na razini provincija donosila odluke o zatvaranju upravnih ureda, škola i univerziteta. Ukratko, odgovor na epidemiju dolazi odozdo, iako je u svakoj uređenoj zemlji trebao doći odozgo.
Ali politika središnjih vlasti u Rimu gradovima i provincijama nije mogla pružiti nikakvu podršku iz vrlo jednostavnog razloga, zato što je u to vrijeme još uvijek bila polarizirana u dva tabora s različitim vizijama kako bi trebalo izgledati javno zdravstvo, umjesto da je odbacila antagonizme za najveće dobro nacije, a to je upravo javno zdravstvo. To se nije dogodilo i u danima koji su uslijedili Italija postala zemlja s najviše zaraženih, odmah nakon Kine i Južne Koreje.
Izbijanje epidemije, koja je započela u decembru u kineskom gradu Wuhanu, bila je povod da se u Italiji, kao i većem dijelu zapadnog svijeta, otvori novo poglavlje „Hladnog rata“ protiv Kine, nekoliko dana nakon zaključivanja prve faze trgovinskog sporazuma između Donalda Trumpa i Xi Jinpinga.
Masovni mediji i političari, posebno pripadnici galaksije atlantističkog i liberalnog tabora, proveli su namjernu alarmantnu kampanju i davali katastrofalna predviđanja, ukazujući prstom ne samo na navodne nedostatke i navodnu šutnju kineske vlade, već i protiv kineskog naroda. Štaviše, Kinezi su proglašeni kolektivnim krivcem za sve zlo u svijetu, od koronavirusa do pada vrijednosti dionica na zapadnim burzama, iako su ozbiljni ekonomisti to predviđali još prošlog ljeta, kada se iz sedmice u sedmicu na Zapadu i Sjedinjenim Državama bilježio pad industrijske proizvodnje. Ali, ipak su „Kinezi su krivi za sve“ i to je postala mantra medija i političara.
Kako neki mediji nisu mogli dozvoliti da idu tako daleko u blaćenju Kine, oni su dali lajtmotiv, a za ostalo su se pobrinule društvene mreže i takozvane „cyber brigade“.
Tako su platforme poput Facebooka preplavile prevare, lažni izvještaji o običajima i navikama Kineza, poput „velike potrošnje šišmiša u prehrani“ i njihovih sumnjivih dnevnih navika, poput odbojnosti prema tuširanju i čistoći i higijeni tijela općenito.
COVID-19 se, dakle, „morao pojaviti u Kini, jer to drugdje, u istinski razvijenim, civilnim i naprednim zemljama poput Francuske, Sjedinjenih Država ili same Italije, ne bi mogao, jer za to nema osnovnih preduvjeta“.
Stereotip o kineskom radniku, neumornom radoholičaru, brzo je zamijenjen negativnim stereotipima, poput onog o „prljavom Kinezu“ ili „divljaku koji jede kineska jela pripremljena od šišmiša“.
To je također geopolitika, jer je klima straha i terora, koja se majstorski stvara u svijetu visoke politike, uz sudioništvo masovnih medija, naglasila već postojeću i rastuću polarizaciju između zapadnog bloka i Kine.
Prema određenom ključu, COVID-19 bio bi posljednji veliki razlog zašto se trebamo bojati Kine, koja je već suparnik i neprijatelj Zapada zbog dugog popisa razloga, uključujući kancerogenu i špijunsku 5G mrežu Huaweija, „Novi put svile“ koji bi Euroaziju pretvorio u supermarket Pekinga na otvorenom, opasno zbližavanje s Rusijom koja prijeti slobodnom i otvorenom Zapadu i, konačno, „neljudski način“ na koji Komunistička partija pokušava riješiti pitanje separatizma, radikalizacije i islamističkog terorizma u Xinjiangu.
Irana se trebamo bojati „jer je teokracija koja želi steći nuklearno oružje“, ali zato imamo Saudijsku Arabiju, kojom vlada najokrutniji oblik šerijata koji postoji i koja već 40 godina financira islamistički terorizam, koja nam je saveznik i koju treba sačuvati u štititi, iako i vehabijska monarhija u vrlo kratkom roku može pokrenuti svoj nuklearni program.
Rusija je zastrašujuća sila, jer je nepotpuna, nesavršena i neliberalna demokratija, gdje političku vlast autoritarno monopolizira Vladimir Putin i gdje je novinarstvo „profesija koja može dovesti do smrti“. Ali Turska, koja Evropsku uniju drži pod kontrolom s ucjenjivanjem s migrantima, koja promiče vjersku radikalizaciju među evropskim muslimanima i vodi neprijateljski i plan suprotan interesima Bruxellesa na Balkanu, to jest u dvorištu EU, ostaje ključni saveznik NATO pakta i ne može se kritizirati, čak ni nakon nerazmjerne represije na pokušaj državnog udara ili njezine ratoborne i ratno huškačke vanjske politike od Libije do Sirije i Iraka.
Prema ovom perverznom narativu, Kina je zastrašujuća sila, posebno zato što je „komunistička diktatura s hegemonističkim težnjama u Euroaziji, a COVID-19 bi mogao biti bakteriološko oružje koje je pobjeglo iz laboratorija ili, što je još gore, namjerno pušteno kako bi se testirao utjecaj vlasti u Pekingu na stanovništvo i donio haos na Zapad.
Ali Sjedinjene Države su nam saveznik, čuvar slobodnog svijeta, unatoč tome što su neselektivno testirali bakteriološko oružje na vlastitoj populaciji, što dokazuju eksperiment sa sifilisom Tuskegee, Projekt 112 i operacije May Day i Drop Kick.
Do jučer je vladao strah od Iraka, zatim je došlo vrijeme Libije, danas su na redu iranofobija, rusofobna histerija i neomakartizam preporođen sa strahom od „žutog komunizma“. Naravno, ne liberalnog, jer je žuta boja liberala, već „žutog“ kao što su „žuti“ Kinezi.
Kinezi su neprijatelji koji se bore ne samo tako što koriste svoju tehnologiju da nas špijuniraju ili zato što kupuju naše privrede, već i zato što nas sada žele zaraziti i sve nas pobiti svojim „autohtonim virusima“.
Jedina moguća reakcija u ovom je trenutku je zatvoriti nas, zaustaviti sve turističke tokove i ostaviti one komercijalne, ali uz prekid svih radova na „Novom putu svile“. To se u stvari događa, malo po malo, dijelom zbog prevencije, iako je, prema svim pokazateljima, Kina uspjela obuzdati epidemiju, ali prije svega iz geopolitičkih razloga i razdvajanja zapadne i kineske ekonomije. Međutim, ovo je poglavlje koje zaslužuje posebnu pažnju, zato što Kina ima ekonomiju, uključujuću sve industrije realnog sektora, dok Zapad ima… šta?
BDP eurozone su 2014. godine 74,9% činile usluge, odnosno softverski sektor i informatičke tvrtke, telekomunikacije, farmaceutske, financijske institucije i druge, samo 24,4% je činila industrija, a doslovno mizernih 1,6% je bio udio poljoprivrede. U Sjedinjenim Državama je još gore. Tamo usluge čine 80% BDP, a oko 19% industrija i 1% poljoprivreda i ništa od kompanija koje su svoje proizvodne pogone preselile u Aziju se nije vratilo ni u EU, ni u SAD. U tom kontekstu pokušaj suzbijanja ili, što je još gore, razdvajanja ekonomije Zapada od Kine izgleda apsolutno nerazuman potez, jer svjedočimo trendu u kojem ne vidimo repatrijaciju industrija na Zapad. Stoga je pokušaj korištenja koronavirusa za demonizaciju Kine unaprijed osušen na neuspjeh, a Peking je poručio kako pažljivo bilježi kako se koja vlada na vrhuncu krize ponašala prema Kini i kineskom narodu.
N.Babic
