Izraelski režim je, u cilju nadoknade regionalnih poraza pred otporom, pokrenuo svoj „plan B” zasnovan na podsticanju fitne u Libanu kroz direktne pregovore uz podršku prozapadno orijentisanih političkih elemenata u toj zemlji.

Agencija Mehr navodi da je zabrinutost izraelskog režima porasla nakon regionalnih poraza ovog režima, kao i zbog procesa pregovora SAD-a s Iranom nakon što je Donald Trump najavio dvosedmično privremeno primirje. Ova zabrinutost u vezi s istovremenim prekidom rata u Iranu i Libanu bila je dio mehanizma za opstrukciju pregovora u Islamabadu. Tokom tih pregovora, politička mašinerija izraelskog režima bila je u potpunosti mobilisana i, uz aktiviranje svih političkih, vojnih, sigurnosnih i diplomatskih kanala, pokušala uvjeriti SAD da Izrael ne može istovremeno izdržati dva udarca te da se Tel Aviv ne može prisiliti na obustavu obje fronte u Iranu i Libanu.

Libanski list Al-Ahbar u svom članku navodi da su znaci obmane postali vidljivi objavom prve izjave američkog predsjednika, u kojoj je primirje proglašeno u ime SAD-a i njegovih saveznika na Bliskom istoku, uz izostavljanje bilo kakvog spominjanja Libana. Teheran je brzo izrazio snažno protivljenje ovom nepoštivanju dogovora, nakon čega su Sjedinjene Države pod pritiskom Irana najavile deeskalaciju u Libanu i prekid napada na Bejrut.

Ibrahim Amin, glavni urednik Al-Ahbara, u svom članku navodi da se ovaj razvoj događaja ne bi mogao desiti bez alternativnog plana izraelskog režima. U paralelnim strukturama radilo se na oblikovanju drugačijeg pravca. Politički i diplomatski tim u Vašingtonu, u direktnoj koordinaciji s Izraelom, vodio je neprekidne napore da se tok događaja preusmjeri na novi pravac.

Postizanje brzog rezultata nije bilo moguće bez povećanja pritiska unutar Libana. U taj proces su se uključili predsjednik Džozef Aun i premijer Nauf Salam, koji su ideju udaljavanja Libana od pregovaračkog stola u Islamabadu vidjeli kao priliku za povratak u krug međunarodnih kontakata radi ponovnog otvaranja libanskog pitanja.

S druge strane, izraelski režim se mobilisao na način bez presedana od povlačenja iz Libana 2000. godine, i to operativnim mehanizmima koji prevazilaze samo libansku scenu. Nakon godina fokusiranja obavještajnih službi na regrutaciju i prikupljanje informacija u okviru sigurnosnog rata protiv struktura otpora, Tel Avivu je danas bio potreban sigurnosno-politički pristup.

Tako je Tel Aviv samo nekoliko sati nakon primirja s Iranom počinio masakr u Libanu, dok je libanska vlada, umjesto da koristi vlastitu moć i suprotstavi se izraelskoj okupaciji, krenula potpuno suprotnim putem i započela novi krug objave rata protiv otpora. Umjesto suočavanja s izraelskim režimom, ponovo se fokusirala na izraelski plan razoružavanja Hezbollaha. Michel Aun nije želio učestvovati na sjednicama vlade koje su trebale potvrditi ovu odluku, ali je na kraju bio prisiljen da vodi sjednicu na kojoj je donesena velika odluka. Bio je svjestan da inicijativa u tom pogledu nije u njegovim rukama, već u rukama Nauf Salama.

Al-Ahbar dalje navodi da je neprijatelj, s druge strane, obnovio kontakte s prozapadnim političkim ličnostima i snagama unutar Libana kako bi ih podstakao na pokretanje političkih i narodnih aktivnosti protiv Hezbollaha. Ovim procesom je, prema navodima, upravljala „Graham grupa”.

Prema istom članku, masakr u srijedu izazvao je veliki šok čak i u Vašingtonu. Sigurnosni izvještaji navodili su da su napadi pogodili civile. Ovaj razvoj događaja doveo je do intenzivnih kontakata evropskih i arapskih prijestolnica s američkom administracijom, što je izazvalo Trumpovo izražavanje bijesa prema američkim zvaničnicima.

Aun i Salam su u neočekivanom potezu, na zahtjev američkog ambasadora Michela Issae u Bejrutu, preko pakistanskog posredovanja uspostavili kontakt, ali ne kako bi ih podstakli da uključe Liban u sporazum o primirju, već da saopšte da „legitimna vlada Libana” odbacuje uključivanje Libana u pregovore u kojima učestvuje Iran. Oni su obavijestili zvaničnike u Islamabadu da je Liban na pragu ulaska u direktne pregovore s Izraelom.

Amerikanci su i dalje bili suočeni s insistiranjem Teherana da svaki dogovor mora biti povezan s prekidom rata u Libanu, pa su preko posrednika obavijestili Teheran da je izraelski režim primoran smanjiti vojne operacije te da će Bejrut, uključujući južno predgrađe (Dahieh), biti izuzet iz zone bombardovanja. Iran je odgovorio da to nije dovoljno i da će, ukoliko se insistira na novoj rundi pregovora, odluka o ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza ostati suspendovana do postizanja ozbiljnog rješenja za Liban i oslobađanja zamrznutih iranskih sredstava u inostranstvu.

Al-Ahbar na kraju naglašava da je jasna poruka generalnog sekretara Hezbollaha šejha Naima Kasema bila da otpor ne namjerava sarađivati sa zločinačkim grupama te da Hezbollah ne pridaje značaj nijednom primirju u sjeni nastavka okupacije i agresije. Pregled razvoja događaja u Libanu iz ove perspektive pokazuje da zahtjevi izraelskog režima, uz podršku SAD-a i bez protivljenja Saudijske Arabije, predstavljaju unutrašnji problem Libana, odnosno pokušaj da se kroz unutrašnju fitnu nanese šteta Hezbollahu nakon neuspjeha da ga se porazi vojno.