Da li će Damask otvoriti vrata velikog rata
Sirija platila cijenu bolesnih planova zapadnjaka
Ne radi se o Siriji niti o ratu na njenoj zemlji: riječ je o otvorenom ratu između dvije osovine, jedne koju predvodi SAD, Evropa i njihovi saveznici na Bliskom istoku, i druge, koju predvodi Rusija sa svojim saveznicima. To je rat koji se vodi zarad kontrole, utjecaja i dominacije Bliskog Istoka, ali i ostatka svijeta.
Za Sjedinjene Države je prirodno da se odupru gubitku dominacije koja se održava od raspada Sovjetskog Saveza, od 1991. do 2015. godine. U septembru 2015. godine, desio se događaj koji je preokrenuo ploču; Rusija je poslala svoje vazduhoplovne, mornaričke i kopnene divizije u Siriju, te je time najavila svoje globalno prisustvo, i pokazala da ima kapacitet jedne svjetske supersile i to nakon decenija odsustva.
Zbog toga je prirodno da SAD brani svoj svjetski unilateralizam i pokušava da blokira buđenje ruskog duha mobilizacijom svih svojih energija i svih zapadnih i arapskih saveznika kako bi se usprotivili (uspješnim) pokušajima Rusije da dokaže svoje diplomatske sposobnosti i vojnu moć kroz prostor Levanta.
Stoga je prirodno da SAD pokušava da nađe "najslabiju vezu" u rusko-kinesko-iranskom savezu pokušavajući da spriječe nuklearni sporazum koji su potpisale Ujedinjene nacije i pet stalnih članova Vijeća sigurnosti (plus Njemačka).
Sve to je uzrokovano uspješnim (po mišljenju Rusije) ishodom rata u Siriji, u kojem su SAD doživjele strateški poraz u pokušaju da prekroje mapu Bliskog Istoka, podjele Irak i Siriju, unište Hezbollah u Libanu te rasparčaju dijelove sjeverne Sirije za sebe, a južne dijelove za Izrael.
Washington je koristio vjerske i sektaške slogane cirkulisane od strane DAIŠ-a i Al-Kaide, insinuirajući da je sukob u Siriji ustvari sukob "muslimana različitih sekti". Lažna poruka bila je sljedeća: "Ovi muslimanski Arapi ne propuštaju priliku da se svađaju međusobno, a pogotovone da se ubijaju u ime svetosti". Dok je istina suprotna: to je borba za moć, kontrolu i dominaciju. Ovo omogućava udarce ispod pojasa i upotrebu svih vrsta uvijenih sredstava i izgovora, uključujući i "vjerski ekstremizam", kako bi se spriječio eventualni povratak Rusije te omogućilo slobodno dijeljenje teritorija.
Da li su sokolovi iz Washingtona uspjeli u potrazi? Jednostavan odgovor bi bio: Ne, nisu.
Međutim, ovi američki sokolovi još uvijek istražuju različite načine kako da optuže Rusiju za pružanje podrške sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu, koji je godinama diskreditovan od neumornog udaranja glavnih medija (što je postalo očigledno sredstvo u rukama moćnika).
SAD su imale za cilj diskreditovanje rukovodstva Moskve u UN-u kako bi zastrašili i zaustavili napore predsjednika Vladimira Putina da okonča rat u Siriji, zaustavi podjelu Bliskog istoka te da se spriječi ruski napor da se potpuno eliminišu militanti u Iraku i Siriji.
Moskvi je trebalo 11 "veta" u UN-u da odbije više pokušaja Washingtona i njegovih saveznika da napadnu Siriju i unište predsjednika Bashara Al-Assada. Rusija je veoma pametno odigrala svoju diplomatiju u Siriji kreiranjem de-eskalacionih i de-konfliktnih područja na sjeveru, oko glavnog grada, dok su na jugu zamrznuli rat, uništili mostove i infrastrukturu, da bi se prvo posvetili ISIL-u, zatim Al-Kaidi, a zatim njenim saveznicima.
ISIL je sveden u mali džep pod američkom zaštitom u sjeveroistočnoj Siriji. Zapravo, ova oblast koja se nalazi istočno od Eufrata danas je ISIL-ovo sigurno utočište i stoga je zabranjeno Rusiji i sirijskim vladinim snagama da napadnu terorističku grupu. Prethodni pokušaji doveli su do toga da SAD teže bombarduje lokalne snage i njihove saveznike.
Međutim, Rusija je dala dovoljno vremena sirijskoj vladi da prikupi svoje snage, napadne Al Kaidu i očisti brojne enklave, ograničavajući kontrolu Al-Kaide i njihovih saveznika u okolici grada Idliba, zatim oko Damaska (al-Ghouta i Jarmuk) i na jugu Daraa i Quneitra.
Sirijska vojska uspela je podijeliti područje Gute uprkos frenetičnoj anti-ruskoj kampanji koju su usmjeravali mainstream mediji i neuspjelom pokušaju SAD-a u Ujedinjenim nacijama da se zaustavi rat protiv Al-Gute i da kontrola nad ovom enklavom ostane u rukama SAD-a.
Američki bijes protiv sirijsko-ruske ofanzive Al-Gute mora da se razjasni: američka okupacija sirijsko-iračke granične linije Al-Tanfa imala je za cilj da stvori lansirnu platformu za vojne operacije prema Deir al-Zour na sjeveru i Al-Guti na istoku. Plan SAD-a bio je da zauzme grad Deir al-Zour, al-Qaim i glavni grad Damask . Međutim, iranske snage su prošle kroz područje u kojem su bile postavljene američke snage, izolirajući ih u džepu al-Tanf nakon čega su napali Deir al-Zour i al-Qaim, uništili uporišta ISIL-a, i otjerali preostale teroriste istočno od Eufrata, u područje pod američkom kontrolom.
Štaviše, Al-Guta je jasna demonstracija neuspjelog plana SAD-a da napadne Damask. Strateško vojno planiranje i veza između al-Tanfa i Al-Gute bila je moguća da sirijska vojska i Rusija nisu intervenisale na vrijeme te okružile i napale džihadiste koji su pobjegli nazad u okolicu Idliba. SAD misli da stvara neku vrstu posebne opasnosti protiv Damaska time što prijete da će spriječiti parlamentarne i predsjedničke izbore sljedeće godine. Kontrolisanjem Gute, militanti su trebali nastaviti tempom bombardovanja kojim bi Damask i dalje bio označen kao nesiguran grad.
SAD i međunarodna zajednica su pokušali da zaustave bitke u Al-Guti, ali bezuspješno. To je podstaknulo Washington da iskoristi svoj omiljeni hobi, te nametne sankcije Rusiji, koje nisu ništa uradile po pitanju zaustavljanja sirijske vojske koja je preuzela kontrolu nad Gutom. Odgovor je odmah došao iz Moskve bombardovanjem Darae i udaranjem područja utjecaja al-Kaide, što nam daje indikaciju gdje se očekuje buduće pozorište vojnih operacija.
Opet, događaji se kreću vrlo brzo: američki odgovor je brzo došao preko svog britanskog saveznika kada je Britanija iskoristila trovanje bivšeg ruskog špijuna Sergeja Skripala u Londonu kako bi optužila Moskvu da stoji iza njegovog atentata. Poruka ovdje je jasna: sva sredstva su legitimna za kontrolu Bliskog Istoka, posebno Sirije.
Izrael je potom zatražio povratak trupa UNDOF-a, povučenih u augustu 2014. godine, nakon otmice 47 pripadnika mirovnih snaga UN-a od strane Al Kaide (otkupni novac za njihovo oslobađanje je platio Katar). Izraelski zahtjev se podudara sa, kako sam saznao iz dobro obaviještenih izvora, okupljanjem snaga sirijskih saveznika, uključujući Hezbollah, u Darai, u pripremi za buduće velike vojne operacije. SAD smatra da je borba za Darau ustvari napad na SAD i Izrael; pogotovo zbog činjenice da je SAD potpisnica, a zajedno sa Rusijom i Jordanom, sporazuma o smanjenju eskalacije u tom području. Sporazuma koji služi izraelskoj sigurnosti na granici južne Sirije.
U ovoj napetoj političkoj klimi ne treba nam mašta da bi povezali situaciju sa bivšim ruskim špijunom sa agresivnom izjavom predsjednika Vladimira Putina i drugih ruskih zvaničnika koji su prijetili da će koristiti vojnu silu protiv SAD-a i bilo koje druge zemlje u Siriji, ako to bude potrebno.
Sirijski rat daleko je od toga da bude normalan, ako se tako uopće može nazvati. Rat između dvije supersile i njihovih saveznika je rat gdje su američki i ruski vojnici direktno uključeni u vojni okršaj dominacije i moći. Nedostatak pobjede u očima SAD-a je gori nego poraz. Štaviše, pobjeda Rusije i njenih saveznika na sirijskom tlu, u bilo kojoj bici, je stoga direktan udarac u srce Washingtona i njegovih saveznika.
Rusija je shvatila poruku SAD-a, Velike Britanije i NATO-a, i nije imala drugog izbora nego da eskalira ritam rata do najveće moguće mjere.
Velike sile su na ivici beznađa, tako da opasnost od pada u rat globalnih proporcija više nije imaginarna, već sasvim realna.
Da li će Damask otvoriti vrata velikog rata koji će uništiti sve? Postaviti ovo pitanje je veoma bitno: ali skoro nemoguće odgovoriti.
(Epogledi)
