Djeca Sirije: Uništeni snovi i ratni zločini Zapada
Uloga Zapada u svijetskim ratovima
Sada kada su Zimske olimpijske igre u Pyeongchangu završene, huškanje na rat, prijetnje i granatiranja polahko preuzimaju svjetsku pozornicu. Sirija je ponovo pozornica krvoločnih zvjerstava počinjenih od NATO-a i njegovih Zapadnih marioneta. SAD gradi ilegalne stalne vojne baze u sjevernoj Siriji, time permanentno osiguravajući tlo za 30.000 plaćenika, te zapovjedajući sa još 50.000 kurdskih vojnika, pripadnika YPG-a, kao i novoobučenih ISIL-ovih boraca, gdje svi od navedenih žele preuzeti više od trećine Sirije, započinje balkanizaciju Sirije, sa krajnjim ciljom rušenja vlasti Bashara Al Assada, demokratski izabranog predsjednika Sirije.
Zatim, tu je i Istočna Guta – predgrađe Damaska koje je pod većinskom kontrolom američkih terorista, koji bombarduju Damask u prosjeku 70 puta na dan. Pored toga što su pogodili rusku ambasadu, uzrokuju i sve rastući broj žrtava, uključujući djece, čime produbljuju patnju, uništavaju domove, bolnice i škole, ostavljajući sve više siročadi, za koje koriste UN-ov termin “izbjeglice“ – djecu bez imena, bez lica, bez roditelja, obrazovanja, djecu robove seksualne i fizičke eksploatacije – djecu bez budućnosti.
Ovo će se nastaviti, bez sumnje. Rusija će se umiješati, pokušati zaustaviti krvoproliće, dok će američke baze na sjeveru samo jačati – jer jedan od principa PNAC (Plan novog američkog stoljeća) jeste da se ne prave ustupci, te da se cilj mora dostići bez obzira na cijenu. Rusija mora biti svjesna ove doktrine “Bez obzira na cijenu“ što može značiti i: Ako mi padnemo, povlačimo cijeli svijet za sobom.
Zatim tu je i sedam država koje moraju pasti, o čemu svjedoči i “Democracy Now“ show iz 2007. godine koji je vodio Wesley Clark. Sirija je jedna od njih, dok je i Liban pod prijetnjom. Na sreću, Rusija je sa Libanom sklopila odbrambeni savez. Sukob između izraelskih i libanskih snaga odbrane može eskalirati. A ono što je samo mogućnost se od strane korporativnih medija plasira kao propaganda – još jedan napad sarin gasom protiv civila, koji bi bio sproveden od strane terorista, a za što bi bila optužena sirijska vlada. Bijeli šljemovi bi ponovo tu bili, da snime sve, zajedno sa Georgom Clooneyem kao direktorom produkcije. To bi u svijetu “zasigurno“ imalo veliki odjek.
Sjetimo se augusta 2013. godine i napada hlorinom i sarin gasom koji je odnio više od 1.700 života, od čega je trećina bilo djeca, u Istočnoj Guti, a gdje su rezultati prve UN-ove istrage, predvođene Carlom Del Ponte, upućivali upravo na to da je napad izveden od strane opozicije, odnosno terorista.
- Bila sam preneražena prvim indikacijama korištenja gasa od strane opozicije - rekla je ona za švicarske medije.
“Preneraženi“ su bili također i Washington i njegovi evropski saveznici, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, kada su čuli da je napad izveden od njihovih plaćenika, a ne Assada. Ono što je gospođa Carla Del Ponte jasno rekla jeste da je Zapad, pomažući teroristima, vjerovatno zatražio da se ovaj napad izvede – čime ima direktno učešće u ratnim zločinima.
Madam Del Ponte je kasnije morala povući svoje izjave, vjerovatno pod prijetnjom – što je ujedno i glavno oružje tiranskog sistema, prijetnja onima koji se ne slažu sa doktrinama. Sve što se može naći u Zapadnim medijama i jeste da sirijska vlada nijemo posmatra patnje svog naroda. To nije običaj Assada ali jeste karakteristika Zapada, ukoliko se pogleda na stotine isceniranih napada od oružanih napada na škole do onog napada koji se desio 11. septembra.
Naravno, ništa se nije promijenilo od 2013. Zapad je i dalje svakodnevno kriv za nebrojene ratne zločine, za ubijanje miliona ljudi od 11. septembra.
Nevina djeca koja se žrtvuju zarad moći i pohlepe elite – da bi se pokušala dobiti kontrola nad strateški najvažnijom državom bogatom depozitima nafte i minerala, čiji je predsjednik 2009. godine predstavio “Viziju pet mora“, koja povezuje Siriju sa Mediteranom, Kaspijskim Morem, Crnim Morem, Crvenim Morem te Perzijskim Zaljevom. To je trebalo učiniti Siriju ekonomskim motorom Bliskog Istoka.
Dvije godine kasnije, 2011. godine, Washington je preko CIA-e i NATO-a pokrenuo građanski rat u Siriji koji je sada, nakon sedam godina, koštao života barem pola miliona ljudi, a skoro pola od nekadašnjih 18 miliona stanovnika Sirije je izbjeglo, od čega je više od 4 miliona van granica te države. Ukoliko zli američki plan tzv. PNAC uspije, Sirija bi bila u haosu i zavadi sljedećih nekoliko decenija a generacije i generacije djece su zauvijek nestale. Preostali Sirijci, neki od najobrazovanijih ljudi na Bliskom Istoku, bi bili okovani ropstvom.
(Epogledi)
