Godinama je Vašington djelovao pod opasnom pretpostavkom da bi sama vojna razmetljivost i ekonomski pritisak mogli natjerati čitavu naciju na pokornost. Donald Trump je stajao za govornicama i oglašavao se na društvenim mrežama obećavajući da će sukob s Iranom biti kratak, odlučujući i katastrofalan za Teheran.

Otvoreno se hvalio da će se Iran raspasti za nekoliko dana i biti prisiljen moliti za sporazum pod američkim uvjetima, ali rat se ne odlučuje na predizbornim skupovima niti imperijalističkom ohološću.

Da bismo vidjeli koliko se ravnoteža drastično promijenila, dovoljno je osvrnuti se na retoriku koju su Trump i njegovi savjetnici koristili prije početka rata.

Bijela kuća govorila je kao da Iran nema nikakvu stratešku dubinu, odbacujući domaće odbrambene sposobnosti zemlje i regionalni savez kao puko političko nadmetanje.

Vašington je iskreno vjerovao da može napadati kad god želi, a da se pritom neće suočiti s ozbiljnim posljedicama.

Narativ koji su plasirali Vašington i Izrael bio je onaj o nadmoći bez napora.

Trump je u više navrata tvrdio da je Iran na rubu propasti, hvaleći se da će maksimalni pritisak i ciljana agresija jednim udarcem uništiti osovinu otpora.

Američki vojni planeri ponašali su se kao da su Perzijski zaljev, Crveno more i širi zračni prostor Zapadne Azije privatna polazišta za projiciranje imperijalističke moći.

Potpuno su zanemarili decenije odbrambenih priprema, razvoj balističkih projektila i suverenu odlučnost iranskog naroda.

Umjesto brze pobjede, SAD je direktno ušao na utvrđeni front koji u osnovi nije uspio razumjeti.

Ta iluzija nepobjedivosti brzo se suočila sa stvarnošću.

Kada su neprijateljstva eskalirala, Iran se nije raspao; ujedinio se i odgovorio proračunatom preciznošću, pokazujući da svaki napad na njegov suverenitet nosi neprihvatljivu cijenu za Vašington i njegove regionalne saveznike.

Od preciznih udara na neprijateljsku vojnu infrastrukturu do odbrambenog zatvaranja ključnih pomorskih prolaza poput Hormuškog moreuza, Iran je sistematski neutralizirao američke prednosti.

Istovremeno, šira osovina otpora, od Libana do pokreta otpora Ansarullah u Jemenu, pokazala je da Zapadna Azija više neće tolerirati stranu dominaciju.

Globalno snabdijevanje energentima je zastalo, inflacija je naglo porasla širom Zapada, a američka vojska našla se zarobljena u skupom ratu iscrpljivanja za koji nije imala strategiju pobjede.

Proračunato odvraćanje otpora potpuno je razbilo Trumpovu ratobornu retoriku.

Kontrast između Trumpove početne arogancije i njegovog sadašnjeg držanja je očigledan.

Isti lider koji je nekada obećavao potpuno uništenje i zahtijevao potpunu kapitulaciju počeo je očajnički tražiti diplomatske kanale, posrednike trećih strana i regionalne izlaze kako bi zaustavio posljedice.

Iza kulisa i putem regionalnih posrednika, ton Vašingtona dramatično se promijenio, od izdavanja ultimatuma do praktično preklinjanja za deeskalaciju.

Potpisivanje Memoranduma iz Islamabada i neprestana potraga za pomorskim dogovorima otkrili su administraciju u očajničkom nastojanju da obuzda domaće ekonomsko krvarenje.

Dok je Trump povremeno pribjegavao teatralnoj retorici o proglašavanju pomorskih zona teritorijom SAD-a, njegovi postupci pričali su sasvim drugačiju priču – o imperijalnoj sili koja očajnički traži izlaz koji bi joj sačuvao obraz iz zamke koju je sama stvorila.

Kako je rahmetli lider Islamske revolucije jasno isticao, era u kojoj su imperijalističke sile mogle napasti i pobjeći bez posljedica definitivno je završena.

Donald Trump ušao je u ovaj sukob vjerujući da silom i prijetnjama može nametati uvjete Zapadnoj Aziji.

Danas se Vašington suočava sa suverenom i nepokolebljivom stvarnošću u kojoj mora snositi posljedice vlastite agresije, ostavljajući američki establišment da moli za izlaz iz sukoba koji nikada nije trebao započeti.