SAHAR

SaharTV – Odluka Sjedinjenih Američkih Država da napuste Afganistan prema viđenju brojnih stručnjaka i analitičara međunarodne politike predstavlja početak nove ere i priznanje o porazu američkog projekta „Veliki Bliski istok“ ili „Novi Bliski istok“.

Bliskoistočni plan kreirali su američki stratezi s ciljem očuvanja hegemonije SAD u 21. stoljeću, a na njemu se radilo odavno.

Napadi 11. septembra kreirani su i izvedeni s ciljem pripremanja svjetskog javnog mnijenja za što lakšu sprovedbu bliskoistočnog plana u kojem bi arapske zemlje, Turska, Iran, Pakistan, muslimanske zemlje Kavkaza i cionistički režim Izraela bili u jednom ekonomskom sistemu čiji bi centar i okosnica bio Izrael.

Sjedinjene Države nastojale su da sprovođenjem tog plana stvore male države koje bi na osnovu interesa i ekonomske koristi željele odnose i jedinstvo s cionističkim režimom. Ali, druga strana projekta podrazumijevala je održavanje stalnih razmirica i sukoba među tim zemljama na etničkim i pograničnim osnovama kako u regionu ne bi postojala nijedna autoritativna i snažna sila.

Ideja je po prvi put spomenuta u knjii „Novi Bliski istok“ 1993.god, koju je napisao bivši izraelski premijer Šimon Perez. Analitičari kažu kako je prvi zamah za sprovedbom projekta nastao nakon napada 11. septembra i slogana o ratu protiv terorizma. Amerikanci su bili toliko sigurni u uspjeh svog plana da su prihvatili projekat kakav je bio 11. septembar, koji je doveo do narušavanja sigurnosti u SAD i smrti 3 hiljade ljudi.

Nakon toga, Sjedinjene Države počele su se koristiti sloganima o demokratiji i razvoju bliskoistočnih zemalja i te slogane ojačati u javnoj retorici političara i zvaničnika tih zemalja.

„Sjedinjene Države se obavezuju na unapređenje demokratije širom Bliskog istoka i dalje“ – izjavio je američki dopredsjednik u Švicarskoj 2003.god. na sastanku u Davosu.

Jedna od faza plana uključivala je i nemire i nerede u Libanonu, Palestini i Siriji, kao i u Iraku, zaljevskim zemljama i Iranu. Širenjem nemira i nasilja u ciljanim zemljama, SAD, Britanija i Izrael imali bi priliku da stignu do željenog cilja i iscrtaju novi Bliski istok.

Zato su, nakon svrgavanja vlada u Iraku i Afganistanu 2001. i 2003.god, ta tri igrača snažno koristila etničke podjele i nesuglasice kako bi stvorile teren za podjelu i razjedinjavanje ciljanih zemalja.

Nakon što se prikazala mapa novog Bliskog istoka na vojnom fakultetu NATO-a u Rimu, neki zvaničnici su pokazali protivljenje, između ostalih, turski zvaničnici, koji su se odmah požalili kada su vidjeli mapu podijeljene Turske. I Saudijska Arabija trebala je biti podijeljena na tri manje države.

Tokom 33-dnevnog rata u Libanonu, Kondoliza Rajs, tadašnja ministrica vanjskih poslova SAD, rekla je: „Svjedočimo porođajnim bolovima jednog novog Bliskog istoka.“

Nakon okupacije Iraka i Afganistana i izraelskog neuspjeha u 33-dnevnom ratu, američki Senat je otkrio namjere o podjeli zemalja regiona, prvobitno podjeli Iraka na tri federalna područja.

U novembru 2003, američka vlada jasno je obznanila plan o novom Bliskom istoku, a 2004.god. prijedlog je predala grupi G8 kako bi bio analiziran. No, nakon protivljenja arapskih zemalja, plan je dobio umjereniji oblik te je usvojen na zasjedanju G8 pod nazivom „Široki Bliski istok“.

Na službenoj gozbi tog zasjedanja prisustvovali su samo Afganistan, Irak, Katar, Jordan, Tunis i Jemen, dok su se ostale regionalne zemlje protivile planu. SAD su pokušale da prvo, nejasnim prikazom mape novog Bliskog istoka, otpor svede na minimum, te da stvore uslove za vojnu fau svog plana i promijene političku geografiju regiona.

Mnogi analitičati smatraju da su napadi 11. septembra poslužili kao uvod za sprovedbu plana, naročito jer američki zvaničnici izbjegavaju odgovoriti na brojna pitanja i nejasnoće po pitanju napada.

Jedno od glavnih neodgovorenih pitanja jeste zašto se izvještaji vladine komisije o istrazi 11. septembra o uzrocima i dimenzijama napada jasno razlikuju od rezultata do kojih su došli istraživači koristeći naučne i nepristrasne metode.

Brojni profesori, inžinjeri, arhitekti, stručnjaci za razaranja i eksplozije, kao i piloti, odbacili su službenu verziju priče o napadima i rušenju „blizanaca“ Svjetskog trgovačkog centra.

Naprimjer, profesor Stiven Džouns je analizom ruševina ustvrio da je za rušenje tornjeva korišten eksploziv „nano-termit“ i da do rušenja nije moglo doći usljed požara koji je izazvalo udaranje aviona u zgrade, nego da je rušenje precizno isplanirano koristeći eksplozivni materijal. Mnogi podržavaju njegove tvrdnje i naučne pronalaske. On je u naučnom članku s tim u vezi zaključio i da je crveni sloj na na komadima ruševina tornjeva aktivni nano-termit koji se nije aktivirao. Džouns je u svom istraživanju na svim različitim uzorcima pronašao crveno-sivu boju. Siva predstavlja feroksid, a crvena željezo, kisik, aluminijum, silicijum i ugljik – elementi koji sačinjavaju nano-termit.

Daljnja istraživanja na pronađenim supstancama pokazala su kako se one pale na temperaturi od 430 stepeni, te izazivaju eksplozivne reakcije stvarajući obruče od željeza – kako djeluje nano-termit. On se, na osnovu istraživanja ovog profesora i nekoliko laboratorija, može nasprejati ili zalijepiti poput boje na lokacije poput zgrada i tako stvoriti moćnu zapaljivu i eksplozivnu površinu.

Također, stručnjaci za fiziku odbacili su tvrdnje o načinu pada blizanaca i tome da je gorivo koje je procurjelo iz aviona dovelo do požara i rušenja tornjeva.

To što su zgrade pale brzinom slobodnog pada znači da se na njihovom putu nije našao nikakav faktor otpora, te stručnjaci kažu da je eksploziv koji je postojao unutar zgrada glavni uzrok za takav slobodan pad.

Kontradiktornosti povezane s napadom 11. septembra su brojne, a gore su navedeni samo primjeri.

Sprovedba plana o novom Bliskom istoku od samog početka je naišla na probleme u Afganistanu i Iraku koje Amerika nije predviđala. Muslimanski narodi, uz duhovnu podršku Irana i osovine otpora počeli su se buditi i ustajati protiv američkog kolonijalizma. Ti tokovi doveli su do okolnosti u kojima je Amerika sada pokušava da očuva trenutne okolnosti i puko postojanje cionističkog režima Izraela, koji se našao u opasnosti. Neuspjesi Amerike posebno su postali jasni nakon poraza Tel Aviva u 33-dnevnom ratu protiv Libanona 2006.god.

Na kraju, pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016.god. odraz je neuspjeha u sprovođenju bliskoistočnog projekta. Zaokret prema unutrašnjim pitanjima i stvaranje novih geopolitičkih sila poput Irana i Kine doveli su do novog omjera moći u regionu Zapadne Azije. Iako je stanje u Zapadnoj Aziji bilo puno nemira, jasna je bila činjenica da Amerika više nije sila koja vlada svijetom. Poraz zapadnog fronta u Siriji i pobjeda grupa otpora jedan je od primjera poraza američkog projekta.

Pored svega toga, Turska, kao jedan od glavnih regionalnih igrača, 2016.god. udaljila se od Vašingtona i naklonila Rusiji. Turski zvaničnici optuživali su Ameriku za ulogu u neuspjelom puču. Značaj jaza između Ankare i Vašingtona očitava se u tome da je do tada, Turska pored cionističkog režima, bila jedna od baza za sprovođenje inostrane politike SAD na Bliskom istoku.

Paralelno s tim promjenama, Saudijska Arabija i Katar su također prilagodile svoje inostrane politike i uvele neke promjene. Katar, svjestan da Zapad više ne može u potpunosti kontrolisati region, poboljšao je odnose s Iranom i Rusijom. Saudijska Arabija je potpisala sporazum o vojnoj saradnji s Rusijom, te je započela pregovore o smanjenju tenzija s Iranom i uspostavljanju diplomataskih odnosa, koji još uvijek traju.

Za vrijeme Donalda Trumpa postalo je jasno da su Sjedinjene Države izgubile gotovo sve značajne saveznike u sprovođenju bliskoistočnog plana, te da, osim cionističkog režima Izraela, nemaju drugih pomagača.

Osim toga, katastrofalno povlačenje Amerike iz Afganistana mora se smatrati pečatom ništavnosti i konačnog poraza projekta o novom Bliskom istoku. Nakon dvije decenije avanturizma, nekoliko triliona dolara tropkova i hiljada žrtava, Amerika je napustila Afganistan i na najjasniji mogući način predstavila svoj poraz.

Danas, dok se Amerika povlači iz Zapadne Azije, cionistički režim gubi nade o slamanju osovine otpora i sebi predviđa teške dane, dok je upravo on, prema američkom planu, trebao biti okosnica i centar novog Bliskog istoka.

Na godišnjicu napada 11. septembra u Njujorku, simbolično je podsjetiti da upravo danas talibanska vlada započinje svoj rad u Afganistanu.