SAHAR

Ima jedna država koja se ne znam ni ja kako zove. Neki je zovu Mjanmar, neki Mijanmar, neki Mjanma, neki Mianma, službeno se zove Republika Unija Mjanmar ili Republika Unija Mijanmar ili Unija Burma.

Svi je znamo pod imenom Burma. Upravo je ime Burma političko pitanje. Današnje ime proglasila je vojna hunta, ali promjenu nisu priznale opozicione snage, na čelu s „heroinom“ Aung San Su Ći. Ni vlade SAD, Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade nisu priznale današnje ime, ali su ga priznali Ujedinjeni narodi. Možda nije ni bitno ime ove države koja se nalazi u jugoistočnoj Aziji na obalama Bengalskog zaljeva i Andamanskog mora. Takođe je nebitno što ova država graniči s Bangladešom, Indijom, Kinom, Laosom i Tajlandom. Važnije od imena jeste da se u ovoj zemlji odvija genocid nad Rohinjama, nesretnim i zaboravljenim narodom o čemu se u medijima tu i tamo objavi poneki tekst ili prilog na televiziji. Sramotno. A još je sramotnije što tamošnju situaciju mnogi mediji predstavljaju kao sukob pobunjenih Rohinja i vladinih snaga. Zapravo, radi se o klasičnom etničkom čišćenju i progonu jednog naroda. Rohinje su najprogonjeniji narod svijeta. To je činjenica i zvanična statistika UN-a. Ima jedna zemlja....a ima i jedna pjesma koja kaže: Ima jedan svijet gdje živjet' bih htjela...U kakvom bi svijetu i kakvoj zemlji željele živjeti Rohinje? U državi koja se prema njima neće odnositi kao prema građanima trećeg ili petog reda, u državi koja će im omogućiti osnovna ljudska prava i život dostojan čovjeka. A ne život dostojan divlje i progonjene zvijeri. Ne traže puno. Kao što ne traže ni drugi narodi svijeta. Ali, u svijetu poremećenih vrijednosti, u svijetu u kojem su ljudska srca ispunjena mržnjom, ova želja teško će im se ostvariti...Uvijek postoji prokleto „ali“. Ne volim ovu riječ od samo tri slova. Ima i jedna nobelovka, "heroina“, "globalni borac za ljudska prava". Zove se Aung San Su Ći, njezin otac osnovao je ovu zemlju. Nježna i krhka žena sa cvijećem u kosi, a cvijeće je simbol ljubavi, šuti kao zalivena i ne čini ništa kako bi olakšala patnje Rohinja. A cijeli svijet je ustao kada je ona trunula u zatvorima vojne hunte, od nje se napravio mit i neka vrsta Nelsona Mandele. Nobelov komitet trebao bi po hitnom postupku oduzeti nagradu ovoj nehumanoj ženi, usput rečeno, nagradu treba oduzeti i Obami, ali to je drugo pitanje. Nobelovko, stidi se, ovo se dešava pred tvojim očima. I pred očima „civilizovanog“ svijeta. Nobelovka vidi, ali je slijepa kod očiju. Ili neće da vidi. Nobelovka čuje, ali neće da čuje ili ne želi da čuje. I velika većina svijeta vidi, ali je slijepa. Ili neće da vidi. Ili ne želi da vidi. Svi su oni saučesnici u stradanju jednog zaboravljenog naroda. Uskoro Rohinje više neće biti najprogonjeniji narod svijeta. Uskoro Rohinja neće više biti. A to će se desiti 72 godine nakon što je svijet, nakon Holokausta, rekao: nikada se više ne ponovilo. Ponovilo se i ponavlja se. I ponoviće se. Za Rohinjama niko ne plače, a oni su isplakali sve svoje suze. Rohinje su krive što su žive i što se usude postojati u zemlji koja je, valjda, obećana budistima. Ima jedna zemlja.. a ima i jedan svijet...svijet zla, svijet koji živi u ovoj zemlji koja se ne znam ni ja kako zove.

(Objavio Mladen Marić na svojoj facebook stranici)