SAHAR

Uz tradicionalne poklonike tekfirizma i američke vanjske politike, zgražanje nad oslobađanjem Alepa otvoreno su izrazili i aktivisti tzv. novog ateizma.

"Poseban krug pakla za sve one koji se naslađuju 'oslobađanjem' Alepa", rezignirano je jučer na svom Twitter profilu objavio N. B., virtualni propovjednik i čelnik jedne građanske udruge vjerskog tipa, jedan u moru onih koji ovih dana mrzovoljno gledaju kako sirijske zastave vijore Alepom, narod slavi po ulicama i tekfirijski teroristi napuštaju grad zarobljeni.

Tko je taj N. B. i čime je to gorko razočaran u Siriji? Je li riječ o nekom evangelističkom pastoru iz Amerike, članu kojeg eminentnog neokonzervativnog 'instituta' koji s mukom prati rasulo 'Projekta za novi američki vijek' i NATO-ve moderne verzije 'Mare Nostruma' za Mediteran? Jesu li krikovi očaja možda od nekog ekstremističkog rabina iz okupirane Palestine, zgroženog idejom ujedinjene i anticionističke Sirije? Ili se pod inicijalima krije neki filoselefijski muftija, koji bijesno gužva onu Daešovu kartu s pola zacrnjene Evroazije-Afrike i cvili zbog neostvarenog sna o novom turskom sultanatu ili vehabijskom hilafetu? Ne.

N. B. – punim imenom Neven Barković – hrvatski je novinarski urednik, etablirani borac za pederska prava i lider ateističkog udruženja 'Nisam vjernik'. Organizacija se službeno deklarira kao neformalna skupina građana čiji je cilj otpor praznovjerju, vjerskom fanatizmu i klerikalizmu. "Nepovjerljivi smo prema svemu što je u kontradikciji s naukom ili je uvredljivo za razum", navode pri vrhu sajta udruženja citirajući Christophera Hitchensa, uz Richarda Dawkinsa i Sama Harrisa jednog od predvodnika pokreta tzv. 'novog ateizma'.

Dok je prvi dio pitanja riješen, ostaje nam onaj drugi i kompleksniji – što je rasrdilo lučonošu nauke i zakletog ateistu da preko noći prepozna višu silu i da, u maniri prosječnog saudijskog muftije, dubokoumno poruči da apologete snaga sekularne Sirije zbog čišćenja tekfirija čekaju vatre džehennema? Je li novopečeni teist najednom 'pronašao sebe' u djelima Vehaba i drugih slavnih nedždanskih mislilaca, možebitno racionalnijih od argumenata Tome Akvinskog, Mula Sadre, Alvina Plantinge i francuskih prosvjetiteljskih deista? Ili su mu možda snimke mrtvih tijela terorista otvorile oči o prolaznosti života i pomogle da riješi teološko-kozmološki 'problem pakla'? Teško.

Naravno, principijelni ateist o paklu je govorio metaforički, međutim, ostatak poruke prilično je decidiran i stoga je teško pronaći racionalno objašnjenje zbog čega ne bi slavili junački podvig u Alepu, naročito uzimajući u obzir karakter sirijske vlasti i pobunjenika. Možda se među pobunjenicima kriju slobodni mislioci, kritičari islama ili seksualne manjine? Nema sumnje, sasvim je zdravorazumski očekivati da će se među tekfirijama u Alepu pojaviti i poneki slobodnomisleći kritičar, pa tako nesputan kanonima odbaciti one prastare propise o zabrani sakaćenja, ubijanja žena, djece, staraca i bolesnih, trovanja bunara i rušenja bogomolja. Isto je tako lako moguće, što pokazuju i sociološke studije o zatvorima tj. grupama muškaraca u izolacijskim uslovima, da su se neki od pobunjenika pod dugogodišnjom vojnom opasdom okrenuli i toplobratskim odnosima. Je li Barković ljutit jer je pri oslobađanju Alepa možebitno došlo do zatiranja slobodne misli i kršenja pederskih prava? Opet, teško.

Odgovor na kratku tweet mozgolomku neće nam dati ni Barkovićev članak "Protiv rata u Siriji? A što ste radili zadnje 2,5 godine?" (Tportal, 5.9.2013), iako će neke stvari prilično pojasniti. U ovom osvrtu, pisanom u jeku globalne diskusije o američkom napadu pod izlikom korištenja kemijskog oružja u Guti, Barković na sve moguće načine pokušava opravdati intervenciju. Protivnici napada, veli on, trebali bi prosvjedovati ispred ruske i iranske ambasade, a ne američke. Razlog? Sirijske vlasti ubijaju civile, a Moskva i Teheran ih pomažu. Tako bar kažu 'ugledne' i 'pouzdane' organizacije za ljudska prava. Američke i britanske, naravno. O pobunjeničkim masakrima i brutalnim zločinima, evidentnim iz njihovih propagandnih video uradaka, ni jedne jedine riječi, kao ni o uplitanju Saudijske Arabije i susjednih joj arapskih država.

Slučaj Sirije je kompleksan, kaže Barković, pa nudi priču o mozaiku etničkih i vjerskih grupa u Siriji, implicitno tvrdeći da se na toj osnovi vodi rat, što je identično floskulama kojima se razbacuju i američki 'trustovi mozgova' željni komadanja Sirije ili službeni Rijad s teorijama zavjere o 'panšijitskoj uroti'. Isti taj etničko-vjerski mozaik u Sirijskoj arapskoj vojsci Barkoviću je manje važan, kao i mozaik stranih terorističkih plaćenika. Dok u članku ističe nužnost suprostavljanja simplističkim teorijama jednostavnih umova, Asada se ipak naziva 'sirijskim Miloševićem'. Argument? Amerika je bombardirala Srbiju i sad kani Siriju, a Chomsky o obojici govori isto.

Zagovornik zdravog razuma tako radi logičku grešku iluzorne korelacije, najskraćeniju kao 'Amerika napada samo diktatore'. Nije tako Barkoviću palo na pamet povezati potencijalnu intervenciju u Siriji s onom kojom je srušen demokratski izabran iranski premijer Mosadek odnosno postavljen diktator Pahlavi, ili s desetinama drugih američkih vojnih i specijalnih operacija kojima su rušene legitimne vlade i postavljani latinoamerički, afrički i azijski autokrati. Koje je to tri države napao Asad, ili protiv kojih se to stranih dekapitatora borio Milošević, zna samo Barković.

Mogao se Barković prisjetiti i američke uloge u oslobađanju Evrope od nacizma i nazvati Asada 'sirijskim Hitlerom', ali srećom po njega - nije. Naime, tada bi morao objasniti zašto je historija zlatim slovima ispisala još veći podvig Rusa na istoku, bez obzira na Staljinove nestašluke. Junačku pobjedu protiv terorista u Alepu po Barkoviću ipak ne treba ispisivati na isti način jer je bila predvođena 'okrutnim diktatorom' Asadom i 'autokratskim' Putinom, očito gorima od Staljina. Pa što su, pobogu, Velika čistka i milioni žrtava gulaga naspram degradacije pederskih prava pod Putinom? U svom proameričkom zanosu Barković također nekritički prihvaća vašingtonsku verziju priče o vladinoj odgovornosti za napad u Guti, bez obzira što nije dokazana. Vjernik koji vjeruje da ga zbog zlodjela čeka pakao tako je 'iracionalan', dočim je Barković, bez dokaza vjerujući u 'Asadovo korištenje kemijskog oružja' i na temelju toga opravdavajući agresiju, 'racionalan' i 'progresivan'.

Vjerovanje bez dokaza uistinu može biti pogubno, posebno kada se npr. vjeruje da u Siriji ratuje i tobožnja 'umjerena opozicija'. Demokrate ovog tipa nitko nije ni vidio, ni čuo, niti bi njihova uloga bila logički objašnjiva s obzirom na stanje na terenu, ali u njih svaki poklonik američke politike ipak vjeruje. Bez dokaza. Barković tako u članku ponavlja bizarni zapadni mit o izbijanju rata, tvrdeći da je sve počelo miroljubivim prosvjedima na koje su vlasti okrutno odgovorile i tako izazvale narodni otpor, pri čemu se profilirao i Daeš. Tekfirije su, veli Barković, samo nuspojava pravedne revolucije i bacaju crnu mrlju na istinske borce za slobodu. Nisu pokretači sukoba slučajno ni američko-britansko-francuski geostrateški projekt NATO-ovog Mediterana, ni izraelske težnje za komadanjem Sirije, ni katarski plinovodi, ni političke i religijske ekspanzionističke težnje Turske i Saudijske Arabije, nego nezadovoljni studenti filozofskih fakulteta željni više slobode govora, LGBT i ženskih prava.

Problem s ovim mitološkim scenarijem je sljedeći - uzmemo li da uistinu postoji takva oružana frakcija u Siriji, koja bi bila njihova pozicija? Bi li se napaćeni mladi liberali, uviđajući da tekfirije preuzimaju primat u disidentskim redovima, priklonili nesavršenom sekularnom režimu u borbi protiv terorizma? Ili bi junački pokrenuli borbu i protiv terorista, i protiv vlasti? Ili bi na koncu učinili ono logički neshvatljivo i ipak se udružili s tekfirijskim teroristima u nadi da će im oni, kad zajedno sruše ozloglašeni režim, biti konstruktivniji partner u izgradnji nove Sirije s više slobode govora, LGBT i ženskih prava? Na terenu je evidentan samo i isključivo samo ovaj posljednji razvoj događaja. Nikakvi veći oružani sukob između 'umjerenjaka' i tekfirija nije dosad zabilježen, a jedini opozicionari prozapadnog liberalnog tipa mogu se naći po kancelarijama u Istanbulu ili na sajtovima s njemačkim domenama. Uzimajući u obzir Alep, pitanje je s kojom se slobodarskom frakcijom Barković najviše solidarizirao - liberaldemokratskim Fatah Halabom, feminističkim Džaiš al-Fatahom ili gay-friendly Ansar al-Šarijom?

Pošto još nismo dobili logički validno objašnjenje uvodne mozgolomke, odgovor vrijedi potražiti nešto dublje. Naći ćemo ga vratimo li se kojih 15 godina unatrag, u vrijeme kada se rasplamsava američki intervencionizam i republikanci, neokonzervativci i drugi desničari zagovaraju vojne udare na razne bliskoistočne zemlje, dok se liberalniji Amerikanci tome protive. Tada na scenu iznenada uskaču (Barkovićev idol) Christopher Hitchens i drugi 'liberalni jastrebovi', nudeći po masovnim medijima pregršt izlika za intervencionizam, ali iz 'lijeve' perspektive. Dok su tako američki neokoni ili otvoreno huškali istomišljenike na rat, ili javnosti mazali oči o 'oružju za masovno uništenje' i 'pomaganju al-Kaide', Hitchens je američkim liberalima tvrdio da je napad na Irak nužan jer se time bori protiv 'islamofašizma'. Rat je na koncu pokrenut i rezultate svi znamo.

Dvije-tri godine kasnije rastu američko-iranske tenzije, i gle koincidencije, Hitchens, Dawkins i Harris baš u to vrijeme objavljuju niz knjiga u kojima je organizirana religija uzrok svih nedaća u svijetu. Ukoliko postoji sumnja o istinskim motivima njihovog pokreta, možda pomogne Hitchensov javni govor u kojem parafrazira neokon-cionista Normana Podhoretza i kaže "vrijeme brzo ističe, mesijanski režim (Iran) sprema apokalipsu i razvija nuklearno oružje da ugrozi naše prijatelje i saveznike iz sunitskih arapskih država zaljeva". Sukladno njegovom tumačenju, iranski imamiti su 'suicidalni luđaci koji spremaju uništenje svijeta', a arapske vehabije 'prijatelji slobodnog svijeta i zdravog razuma'. Ne treba posebno naglašavati da se ovo kod ateističkih ateista objeručke uvažava, jer osim vjerovanja bez dokaza skloni su i nekritičkom podilaženju šarlatanskim autoritetima, bez konzultiranja široko dostupnih akademskih djela i naučnih časopisa o religiologiji.

Fenomen 'liberalnih jastrebova' ubrzo se raširio posredstvom američkog sponzoriranja 'nevladinih' udruga diljem svijeta, pa tako i na Balkanu. Nije bitno dakle je li netko redneck fundamentalist, ekstremni desničar, antifašist ili borac za LGBT prava, američka propagandna mašinerija naći će vanjskopolitičke izgovore za sve njih, pa makar i one suptilne. Primjera radi, u glasilima kvaziljevičarskog Radničkog fronta (Hrvatska) Asad se također opisuje kao 'brutalni diktator', za izbijanje sukoba krive su njegove 'kapitalističke reforme iz 2000-ih', a Sirija je 'na svjetskom dnu po radničkim pravima'. S druge strane, prisustvo žena u redovima proameričkih kurdskih paravojski, inače posljedica plemenskih krvnih osveta (nalik čečenskim 'crnim udovicama'), tumači se kao odraz 'progresivističke ideologije' i 'ženske emancipacije'.

Konačno, što nam dakle Neven Barković želi poručiti preko Twittera? Ništa etično, naučno utemeljeno ili logički validno, samo da je tekfirijski poraz ujedno i poraz Amerike, i da je to 'loše'. Samoproglašeni virtualni borac za ateistička i pederska prava ima više toga zajedničkog s tekfirijskim dekapitatorom nego što se naizgled čini. Naime, oboje su na istoj platnoj listi, a pseto ne grize ruku koja ga hrani.

I.K.