SAHAR

Glavni američki saveznik među sunitima mnogo prije pojave ISIL-a je propagirao nasilje i sektarijansku religijsku ideologiju.

Piše: Inge Fryklund

Izvor: Foreign Policy In Focus

Nakon pokolja u Parizu, Zapadne vlade odmah su počele diskutirati uobičajene taktike “privođenja terorista pravdi”. Pitaju se: hoćemo li upotrijebiti dronove? Ili, napasti čizmom na tlu? Policijom?

Međutim, mnogo je važnije pitanje identificiranja i zaustavljanja izvora nihilizma, mizoginije i sektaških animoziteta koji su plodno tlo za građanske ratove na Bliskom istoku. Ako ne budu adresirani, izvori će nastaviti do unedogled podržavati teroriste u njihovom pustošenju. A mi na Zapadu, nastavit ćemo lomiti prste odgovarajući više impulsivno nego strateški.

 Dok gotovo svi islamski učenjaci osporavaju teološku ispravnost ideologije ISIL-a, korijeni te grupe leže u fundamentalističkom sunitskom islamu, posebno vehabijskom ogrnaku kojeg službeno podržava Saudijska Arabija – naš “savezniK” – koja šiite smatra otpadnicima i nastoji vratiti islamska društva u netolerantnu (imaginarnu) srednjevjekovnu prošlost u kojoj se žene kamenuju zbog preljube a novinari kažnjavaju bičevanjem. Od 1970-tih godina, saudijska vlada i bliski joj vjerski establišment izvoze svoju ekstremističku verziju sunitskog islama diljem svijeta, finansirajući to novcem od nafte.

Tokom 1970-tih Ii 80-tih, Saudijska Arabija finansira pakistanski ISI (Inter-Services Intelligence) u znak podrške anti-sovjetskim pobunjenicima u Afganistanu koji će kasnije postati poznati kao Talibani. Amerikanci su znali da Saudijska Arabija pruža potporu ISI-u, ali bez pozivanja na ikakvu odgovornost u smislu davanja odgovora na pitranje: kome zaista ide taj novac? Želeći spriječiti otvoren provokacije Sovjeta, Washington je dozvolio Pakisdtanu i Saudisjkoj Arabiji da sami odaberu krajnje primaoce novca američkih poreskih obveznika. A novac je išao pobunjeničkim fundamentalističkim snagama - poput Haqqani mreže – koje čak i danas drže u šaci Afganistan i tamo ubijaju američke vojnike.

Saudijskim su novcem finansirane pakistanske medrese kao jedini dostupni vidovi školovanja za generaciju mladih afhganistanskih izbjeglica, muškaraca. U tim kampovima “bez djevojčica”, ekstremno je razdvajanje spolova rezultiralo odgajanjem mladih muškaraca lišenih ikakve komunikacije sa suprotnim spolom, ikakvog iskustva odnosa prema ženi i porodici. Oni su učili Kur’an napamet (na arapskom i bez ikakva uvid au kur’anska značenja), učili kako da koriste oružje i mrze Zapad. Biliu su nepismeni i u pogledu islamskog prava i sekularnih tema.

 Od 1990-tih godina, saudijski novac na sličan način finansira džamije i vehabijske tečajeve širom Balkana, doprinoseći destabilizaciji te regije.

Veza između Saudijske Arabije i bombaškog napada u parizu čini se još direktnijom. Značajan broj vinovnika pariškog napada dolazi iz briselskog Molenbeeka. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Saudijska Arabija i druge zaljevske zemlje finansiraju vehabijske vjerske škole, uklanjajući ili preuzimajući postojeće, uglavnom umjerneo orijentirane džamijske zajednice koje su svojedobno bili osnovali turski i marokanski imigranti. Na ovaj način je rađeno na sprečavanju kulturne integracije imigrnatske djece u belgijsko društvo.

ISIL-ov ekstremni mizoginijski stav bjelodano se video u njihovom saopćenju nakon masakra u parizu. Oni su se pozvali na to da je u Bataclan centru održavana “razuzdana prostitucijska zabava”. Ovo bi trebalo biti crvena zastava. Izjednačavanje žene koja prisustvuje koncertu sa prostitutkom odražava isti onaj mentalni sklop snagom kojega Saudijci insistiraju na tome da žene ne mogu voziti, ne smiju napuštati kuću osim u pratnji muškog srodnika i moraju biti pokrivene od glave do pete. (Ja, ustvari, želim kazati da u tvrdokornom vehabijskom vjerovanju i djelovanju postoji nedovoljno istražena nit iskrivljene seksualnosti.)

Vjerski opravdavana netolerancija naših “saveznika” pokazana je svijetu u eksalciji mržnje koju smo svjedočili 13.11., a koja je iza sebe ostvaila par stotina mrtvih i mnogo više osakaćenih Libanonaca i Parižana. Zašto trpimo ovaj srednejvjekovni prozelitizam koji dolazi iz Saudijske Arabije? Sa ovakvim saveznicima, nama ne trebaju neprijatelji.

Pa, odgovor na maloprije postavljeno pitanje je jednostavan: nafta. Mi smo izabrali da naftu kupujemo od Saudisjke Arabije i bojkotujemo “šiitske” iranske izvore.

Ali, jeftina nafta može odveć skupo koštati, posmatramo li haos na Blsikom istoku i sada u Evropi. Možda bi prihvatanje više cijene nafte u zamjenu za ukroćenje ekstremnog sunitskog nihilizma bilo dobra pogodba.

Mi smo čitavu jednu generaciju uokvireni u diplomatsku demonizaciju i izolaciju Irana, glavne šiitske moći, ne ostavljajući tako mjesta za protutežu saudijskoj sunitskoj ideologiji. Da, mi se pozivamo na zauzimanej američke ambasade u teheranu, 1979. godine, ali, pri tom, zaboravljamo da je iransko antiameričko raspoloženje bilo sasvim predvidljiv rezultat rušenja izabrane i – manje ili više – demokratske vlade premijera Mosadeka 1953. godine, što je uradila naša CIA. (Sjedinjene države su tada ustvari ispoštovale zahtjev Velike Britanije koja je željela kontrolirati iransku naftu a Mosadek ju je nacionalizovao). Mi smo osudili cijelu jednu generaciju Iranaca na život pdo brutalnom diktaturom Šahove zloglasne tajne policije. Zar je bilo mjesta iznenađenju kad su s revolucijom 1979. Amerikancima ispostavljeni stari računi?

Iako Iran podržava nasilje u drugim zemljama, njegovi se napore doimaju racionalno vezanim za političke ciljeve (podrška Hizbollahu protiv izraelske okupacije ili Assadu kao šiitskoj partnerskoj sili), te je ovo pitanje po svojoj naravi rješivo. Njihove aktivnosti do sada nisu uključivale napade na civile niti ikakav barbarizam, bar ne zbog njih samih.

Šta nam je, onda, u ovom trenutku činiti? Imamo snagu utjecaja na Saudisjku Arabiju, ako se odlučimo koristiti je. Trebalo bi prestati s dopremanjem oružja – koje se trenutno koristi za napade na šiitske frakcije u Jemenu – i insistirati da Saudijska Arabija prestane s finansiranjem fundamentalista diljem Afganistana, Pakistana, Sirije i na Balkanu. Besmisleno je nuditi taktička rješenja za probleme na Bliskom istoku, dok je Saudijska Arabija slobodna i dalje (gotovo doslovno) dosipati ulje na vatru.