SAHAR

Saudijska groteskna destrukcija muslimanske historije je direktno povezana s ISIL-ovim potiranjem prošlosti

Robert Fisk

Eksplozije uništavaju povijesne znamenitosti na Bliskom istoku, buldožeri ravnaju drevne grobnice i svetišta, povijesne utvrde su srušene i osmanske fasade uništene. Dom omiljene supruge najčasnijeg čovjeka u religiji uopće, čak je pretvoren u blok toaleta. Kako svijet može spriječiti ova opaka oskvrnuća i izumiranje naslijeđa koje pripada cijelome čovječanstvu? Ja, naravno, mislim na one ikonoklastike, vehabijsko-selefističke muslimane, odrubljivače glava... Saudijce! 

A svijet neće učiniti apsolutno ništa. Vrištat će u bijesu i proklinjati kad ISIL-ovi vehabističko-selefistički ikonoklastici i odrubljivači glava u paramparčad pretvaraju drevne rimske građevine u Palmiri, ali nikad se neće usuditi, čak ni pisnuti, prosvjedovati protiv saudijskog planskog uništavanja starih grobova, kuća, svetišta i građevina poslanika islama Muhammeda, njegove porodice i njegovih drugova. Naravno, mogli bismo zaključiti da su rimski ostaci vredniji od starina islama. No, to bi bila rasistička reakcija kojom se sugerira da je Rimsko carstvo važnije od islamskoga.

Ne. Pravi razlog našeg ignoriranja uništavanja toliko muslimanskih objekata je u činjenici da mi ne možemo – nećemo, ne smijemo – kritizirati Saudijce čije nas je groteskno bogatstvo toliko ušutkalo do opscenosti u kojoj naš premijer diže zastave na pola koplja povodom smrti njihova autokratskog vladara. Nikakve sugestije ne smije biti, ni šapćuće, koja bi saudijske nam prijatelje dovela u vezu s apokaliptičkim kultom zvanim ISIL – koji slijedi vehabijsku sunijsku sljedbu što su je prije 270 godina prihvatili preci aktuelnog saudijskog monarha.  

U posljednjih nekoliko dana smo s pravom naricali nad vandalskim pretvaranjem u prah veličanstvenog slavoluka u Palmiri, starog 1800 godina – koji je vjerovatno podignut u čast pobjede cara Aurelijana nad palmirskom, sirijskom kraljicom Zenobijom koju će kasnije isilovski provesti ulicama Rima…Rušenje Palmire za Organizaciju ujedinjenih nacija predstavlja ratni zločin. Ali, kada zemlja sa stotinama, možda i hiljadama, ISIL-ovih navijača i donatora, briše islamsku povijest Arabije, uključujući i 90% tisućljetnih građevina u Mekki, mi tome pridajemo taman toliko pažnje koliko bismo i razbijanju jednog prozorskog stakla na nekoj irskoj crkvi, recimo onoj Co. Kerry.

Pogledajmo malo šta se to dešava u Kraljevini Saudijske Arabije: Na mjestu u kojem je 570. godine rođen poslanik Muhammed podignuta je knjižnica, a možda će i ona sada biti zamijenjena kakvim neboderom. Prelijepa Bilalova džamija, iz istog perioda, poravnata je buldožerima. Muhammedova s. a. v. s., prva žena, Hatidža, živjela je u jednoj kući u Mekki koja je danas pretvorena u javni toalet. Hotel Hilton u Mekki podignut je nad kućom Ebu Bekra, Muhammedova punca, najbližeg druga i prvog halife. Diljem Saudijske Arabije uništeno je na stotine osmanskih kuća. Osmanska arhitektura oko Mesdžidul-harama potpuno je uništena projektima proširenja harema “radi hodočasnika”. Pet od slavnih “Sedam džamija” koje su izgradili Muhammedova kćerka i četverica njegovih drugova, uništene su u posljednjih devedeset godina. A, kada je libanonski profesor (kršćanin) Kamal Salibi 1985. godine objavio knjigu u kojoj se sugerira da mnoga saudijska sela nose ustvari biblijska jevrejska imena, buldožeri su stigli sravniti ih sa zemljom.

Ova groteskna destrukcija muslimanske historije direktno je povezana s ISIL-ovim brisanjem prošlosti na tragu vehabijskih ideja. Onih ideja koje su Saudijci prihvatili od učenjaka iz 18. stoljeća po i menu Muhammad ibn ‘Abd al-Wahhab. On je pozivao na vraćanje temeljima i načelima islama onako kako su ih revnovali pripadnici prve generacije muslimana.

Iz tih ideja proizlazi koncept prema kojemu je gotovo svaki historijski spomenik ustvari povod za idolatriju, što su surova saudijska plemena s velikim entuzijazmom i prihvatila. Kad je dvadesetih godina prošloga stoljeća kralj Abdul Aziz ibn Saud stigao u Mekku, prvo je posegnuo za rušenjem mezarja u kojem je bila pokopana Hatidža, te turbeta Poslanikova amidže. A ista je sudbina zadesila i mezar Muhammedove kćerke Fatime i unuka Hasana ibn Alija.  

Tako je započeo vandalizam nad mezarjima, turbetima, svetištima i povijesnim građevinama u cijeloj jugozapadnoj Aziji: od šiitskih svetišta u Pakistanu do veličanstvenih Budâ u Bamiyanu i drevnih knjižnica u Timbuktuu; od starina Mekke do crkava u Mosulu i rimskih ruševina u Palmiri. Čak i lijepe – iako u ratu oštećene i srušene – stotinama godina stare bosanske džamije našle su se na udaru saudijskih financijera zahvaljujući kojima se na Balkanu sada pojavljuju prava betonska čudovišta. Ova mržnja prema povijesti je sastavni dio retrogradnog vehabijskog vjerovanja u kojem prošlost ima samo duhovnu prisutnost, dok njeno fizičko prisustvo podsjeća na manjkavost.

Nije da je ta autodestrukcija Saudijske Arabije nepoznata. Naprotiv. The Independent je bio prvi list na Zapadu koji je ovome pitanju dao publicitet, još u predisilovskom dobu…. Želimo li zaista shvatiti šta je ISIL – šta predstavlja i ko mu se sve divi – onda moramo mnogo pažljivije proučavati zastrašujuće religijeske navike koje povezuju ISIL, Talibane i Al-Qaedu sa narodom zemlje čiji se kralj samooslovljava kao “Sluga dvaju časnih harema”, Mekke i Medine.

The Independent / Vakat.ba