Povlačenje američkih snaga iz Iraka označava važnu prekretnicu u regionalnom odnosu snaga i dodatno dovodi u pitanje dugogodišnju američko-izraelsku dominaciju u Zapadnoj Aziji, navodi autor.

Autor: Iqbal Jassat

Odlazak posljednjih američkih vojnih snaga iz Iraka predstavlja duboku prekretnicu u savremenoj historiji Zapadne Azije.

Više od dvije decenije narativ strane intervencije nametao je stav da je regionalna stabilnost nemoguća bez nadzora Vašingtona. Danas je taj narativ srušen.

Kraj vojne misije predvođene SAD-om nije rezultat dobroćudnog diplomatskog ustupka niti promišljene promjene politike Pentagona. To je, nedvojbeno, teško izvojevana pobjeda ostvarena zahvaljujući nepokolebljivoj odlučnosti iračkog islamskog otpora i trajnoj postojanosti njegovog naroda.

Ključno je da povlačenje američkih snaga zadaje težak udarac strateškim proračunima cionističkog entiteta. Desetljećima su izraelske ekspanzionističke ambicije i njegova destabilizirajuća kampanja agresije širom regiona – od Palestine i Libana do Sirije – u potpunosti zavisile od temeljne garancije američke vojne podrške.

Ilegalno vojno prisustvo Vašingtona u Iraku služilo je kao ključni tampon i logistički koridor osmišljen za razbijanje Osovine otpora i projiciranje moći u korist Izraela. Uklanjanjem američkog štita iz Iraka, regionalna dubina koju je Tel Aviv koristio za nametanje svoje hegemonije ubrzano se urušava.

Kraj američke okupacije ozbiljno ograničava sposobnost izoliranja regionalnih frakcija otpora, razotkrivajući temeljne granice cionističkog ekspanzionizma kada ostane bez direktne imperijalne zaštite.

Ravnoteža snaga temeljno se promijenila, što pokazuje da se era nekažnjene agresije širom Zapadne Azije približava kraju.

Tokom 23 godine Irak je bio centralna pozornica pogrešnog eksperimenta nametnute sigurnosti. Invazija 2003. obećavala je demokratiju i stabilnost, ali je umjesto toga donijela naslijeđe institucionalne fragmentacije, ekonomske eksploatacije i vakuum koji je podstakao regionalni terorizam.

Na putu ka potpunom oslobođenju, niko ne može poreći da Iran predstavlja historijski primjer potpune nezavisnosti i nacrt za istinski suverenitet.

Protjerivanjem stranih vojnih mandata i ukidanjem vanjske kontrole nad svojim domaćim bogatstvom, Iran je dokazao da jedna nacija može u potpunosti izgraditi snažne odbrambene i naučne kapacitete vlastitim snagama.

Ovaj model oslanjanja na vlastite snage predstavlja direktnu suprotnost arapskim šeikatima Perzijskog zaljeva, koji su svoj opstanak dugo vezivali za američku zaštitu, praktično mijenjajući svoju stratešku autonomiju za krhki sigurnosni kišobran.

Dok ove susjedne monarhije ostaju zavisne od stranih baza i vanjskih garancija, iračka pobjeda pokazuje da se istinska sigurnost ne može uvesti izvana niti kupiti.

Stvarnost protekle dvije decenije, od iznenadnog pada Kabula do postepenog odlaska iz Bagdada, pokazuje da je zavisnost od stranih supersila inherentno krhka strategija.

Kada strane snage zauzimaju baze pod izgovorom zaštite, one prvenstveno služe vanjskim geopolitičkim interesima, a ne sigurnosti zemlje domaćina. Prisustvo ovih vojnih instalacija često dodatno produbljuje regionalnu polarizaciju, pretvarajući zemlje domaćine u potencijalna žarišta širih ratova koje ne mogu kontrolisati.

Tranzicija Iraka u novu eru pokazuje vitalnu alternativu: sigurnost je najtrajnija kada organski proizlazi iz nacionalnog jedinstva, lokalnih odbrambenih kapaciteta i regionalne saradnje. Infrastruktura otpora koja je odoljela okupaciji pokazala je da organizovano i visoko motivirano regionalno stanovništvo može nadživjeti političku volju vanjske supersile.

Ovaj trenutak predstavlja ozbiljno upozorenje onim arapskim režimima koji su u iskušenju iluzijom Abrahamovih sporazuma. Normalizacija odnosa s cionističkim entitetom pod izgovorom ekonomske koristi ili strateškog odvraćanja pogrešna je procjena s fatalnim posljedicama.

Vezivanje sudbine jedne nacije za propadajući okupacioni okvir neće garantovati sigurnost niti pružiti imunitet od regionalne stvarnosti.

Za prijestolnice koje još uvijek ugošćavaju američke vojne baze ili nastoje postići kompromis s Tel Avivom, poruka iz Bagdada je jasna: istinska stabilnost gradi se kroz regionalnu integraciju, otpor imperijalizmu i oslanjanje na vlastite snage – a ne kroz trajni poziv stranim vojskama ili izdajničke sporazume koji izdaju temeljne ciljeve islamskog svijeta.

Najdublje od svega, ova historijska prekretnica šalje snažan tračak nade narodu Palestine, koji decenijama trpi razornu okrutnost i brutalno potčinjavanje od osnivanja Izraela.

Za narod koji se odupire otimanju zemlje, aparthejdu i nemilosrdnim vojnim napadima, oslobođenje Iraka pruža nepobitan dokaz da čak ni okupacija koja uživa najveću finansijsku podršku nije trajna. Ono pokazuje da, kada narod odbije da se slomi, struktura ugnjetavanja može biti razgrađena dio po dio.

Postojanost iračkog otpora predstavlja direktnu poruku palestinskoj borbi: put kompromisa je slijepa ulica, ali nepokolebljivi otpor na kraju lomi lance tiranije.

Iqbal Jassat je član izvršnog odbora organizacije Media Review Network iz Johannesburga u Južnoj Africi.

(Stavovi izraženi u ovom članku ne odražavaju nužno stavove TV Sahar Balkan.)