Profesor Avi Barali, istaknuta akademska ličnost u Izraelu, iznio je značajnu procjenu trenutne situacije. On smatra da se Izrael trenutno nalazi u najkritičnijoj, ali i najnejasnijoj fazi rata; fazi koja nije ograničena samo na ovaj sukob, već je rezultat procesa koji se razvijao tokom protekle dvije i po godine, čiji ishod još uvijek nije jasan.

Prema njegovim riječima, jedan od pokazatelja ove situacije je nemogućnost visokih zvaničnika da pruže jasno objašnjenje postojećeg stanja. Barali vjeruje da to proizlazi iz činjenice da se i sami donosioci odluka suočavaju s neizvjesnošću i poteškoćama u izboru pravca djelovanja. On naglašava da je najteža situacija za političke i sigurnosne strukture ona u kojoj ne postoji mogućnost donošenja jasne odluke, jer je čak i pogrešna odluka podnošljivija od stanja neodlučnosti.

Ova zbunjenost na nivou vlasti, prema Baraliju, prenijela se i na društvo. Kao rezultat toga, javni prostor u Izraelu obilježen je osjećajem razočaranja i beznađa, a u javnosti se postavlja pitanje kakav su ishod imale nedavne vojne operacije pod nazivima poput „Narod poput lava“ (koju smo izgubili) i „Lavlji urlik“. Preovlađujući stav, prema njegovim riječima, jeste da ove operacije ne samo da nisu dovele do pobjede, već su stvorile obrazac ponavljajućih neuspjeha.

Barali također ukazuje na pojavu temeljnih pitanja u društvu: da li je situacija u Izraelu prije ovih napada uopće bila toliko kritična da bi opravdala ulazak u ovakve sukobe? I što je još važnije, da li se stanje nakon tih napada poboljšalo ili pogoršalo?

Prema njegovoj procjeni, dominantno uvjerenje u izraelskom društvu jeste da se situacija nakon ovih napada pogoršala, jer je Iran uspio odoljeti pritiscima, stvarajući percepciju da ta zemlja posjeduje visok nivo otpornosti i izdržljivosti—na način da je nije lako oslabiti niti eliminirati.

Ovakva percepcija ima važnu posljedicu: ako je jedan od glavnih ciljeva rata bio suštinska promjena situacije u Iranu, sada značajan dio izraelskog društva zaključuje da taj cilj nije ostvariv. Kao rezultat toga, ne samo da prijetnja nije uklonjena, već je u nekim aspektima možda i pojačana.

U tom kontekstu, Barali se osvrće i na pitanje Hezbollaha, navodeći da je dominantna procjena u društvu da ovaj akter, čak i nakon pretrpljenih udaraca, ima sposobnost obnove i povratka na scenu.

Njegov zaključak je jasan: ako se „uklanjanje prijetnje“ definiše kao njeno potpuno eliminisanje, takav cilj—u slučaju Irana—praktično je neostvariv. Izrael se stoga suočava sa situacijom u kojoj prijetnja nije u potpunosti uklonjena, a istovremeno ne postoji jasan horizont za njen završetak; upravo to predstavlja strateški ćorsokak koji je danas očigledan.