NOBELOVA NAGRADA ZA RAT
Dodjela Nobelove nagrade za mir opozicionoj političarki iz Venecuele koja podržava vojnu intervenciju još jednom pokazuje da je ova nagrada politički alat u službi legitimizacije intervencije, dominacije i reprodukcije globalnog poretka moći.
Mnogi od nas mislili su da bi kandidatura Donalda Trampa, predsjednika SAD-a, za Nobelovu nagradu za mir bila najgora moguća opcija. Ali, kao i obično, stvarnost nas je pretekla. Odbor za Nobelovu nagradu pokazao je svoju domišljatost i dodijelio svoju naizgled prestižnu nagradu Mariji Korini Makado, liderki „opozicije“ iz Venecuele – članici opozicije čija je misija biti još jedan „Huan Gvaido“, još jedan alat u rukama Amerike za preuzimanje i pljačku zemlje s najvećim svjetskim rezervama nafte, Venecuele.
Za upoznavanje političkog projekta ove političarke dovoljno je pregledati neke od njenih nedavnih izjava: „Za Sjedinjene Američke Države, Venecuela je pitanje sigurnosti hemisfere.“
Makado je više puta tražila dodatne američke sankcije protiv svoje zemlje, jer, kako kaže, „sloboda Venecuele znači sigurnost Sjedinjenih Država“.
Dok su američki ratni brodovi bili raspoređeni uz obalu Venecuele, ona je izjavila: „Potrebna nam je međunarodna podrška za svrgavanje režima; iako je to unutrašnje pitanje, mi učvršćujemo ove saveze, a Sjedinjene Države će provesti zakon.“
Makado je u više navrata i potpuno eksplicitno izrazila podršku raspoređivanju američkih vojnih snaga u Karipskom moru radi svrgavanja venecuelanske vlade.
Čim je saznala da je dobila Nobelovu nagradu za mir, Makado je poslala poruku Trampu, rekavši: „Danas, više nego ikad, računamo na predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.“
Ovaj lider opozicije Venecuele u intervjuu za cionističku mrežu također je kazala: „Obećavam da ćemo jednog dana imati bliske odnose s Izraelom. Naša vlada će premjestiti ambasadu u okupirani Jerusalem, što će biti dio naše podrške izraelskom režimu.
“Stoga, izvan procesa propadanja i gubitka kredibiliteta Nobelove nagrade za mir od 1901. do danas, pravi problem leži na drugom mjestu. Živimo u svijetu mitova i ukorijenjenih simbola koji se rijetko dovode u pitanje. Apsurdnost onoga što smatramo „normalnim“ postaje očita tek kada se nađemo u krizi, a jasan primjer toga su upravo Nobelove nagrade.
U svijetu kojim vladaju velike korporacije, nemoguće je da mala privatna institucija poput Nobelove fondacije, s ovim nivoom globalnog utjecaja i simboličnog značaja, ostane istinski nezavisna i filantropska. Da je Nobelova fondacija koračala putem čestitosti i poštenja, vjerovatno bi bankrotirala prije desetljeća.
Stoga više nije važno ko će biti sljedeći dobitnik Nobelove nagrade za mir – Tramp, Havijer Milei, predsjednik Argentine, Ebu Muhamed al-Džulani, privremeni predsjednik Sirije, Benjamin Natanjahu, premijer cionističkog režima, ili bilo koje drugo ime.
