SAHAR

Tragičnu nesreću koja je prošlog mjeseca odnijela desetine života u luci Šehid Radžai u blizini Bandar Abasa na jugu Irana, neprijatelji Irana su iskoristili za politički motivirane, zlonamjerne aktivnosti i pokušaje da se krivotvori pravi uzrok eksplozije.

26. aprila snažna eksplozija u luci Šehid Radžai na jugu Irana rezultirala je velikom štetom i žrtvama, ostavivši najmanje 70 mrtvih i preko 1000 povrijeđenih.

Pravi uzrok eksplozije i dalje je obavijen velom misterije, a višestruke istrage su u toku. Prema iranskim zvaničnicima, to je najvjerovatnije povezano sa rukovanjem lako zapaljivim teretom.

Dok su državni zvaničnici za hitne slučajeve uspjeli obuzdati požar i pružiti medicinsku pomoć povrijeđenima, antiiranski propagandisti na Zapadu brzo su širili dezinformacije o uzroku eksplozije u još jednom pokušaju podsticanja masovnih nemira.

Širenje dezinformacija

U sklopu svoje kampanje dezinformacija, zapadni mediji su lažno tvrdili da je uzrok eksplozije vojni teret, tačnije, "raketno gorivo koje je Iranu isporučeno iz Kine".

Ova lažna tvrdnja bila je u velikoj meri senzacionalizovana u naslovima, dok se u tekstu članka spominjala kao glasina, koristeći izraze poput "moguće" ili "navodno" u vezi sa raketnim gorivom.

Većina ovih propagandnih medija oslanjala se na britansku vojnu firmu Ambrey koja je nedavno postala primarni izvor informacija o pomorskim događajima u Indijskom okeanu, držeći se zvaničnog anglo-američkog narativa i pozivajući se na anonimne lažne izvore.

Ambrey je tvrdio da je "požar navodno rezultat nepravilnog rukovanja pošiljkom čvrstog goriva namijenjenog za upotrebu u iranskim balističkim projektilima", kako citiraju zapadni mediji.

Iako neimenovana u mnogim člancima, ova lažna tvrdnja indirektno je umješala Korpus čuvara Islamske revolucije (IRGC), koji je odgovoran za razvoj i djelovanje iranskog raketnog programa.

Ova dezinformacija se zasniva na dva ranija narativa, od kojih su oba objavljena u proteklih šest mjeseci i usklađena su s anglo-američkom antiiranskom, antikineskom i proizraelskom politikom.

Prva tvrdi da su dva iranska broda stigla iz Kine u Bandar Abas u februaru i martu, noseći 1000 tona natrijum perhlorata, odnosno amonijum perhlorata.

Nije bilo potvrde ovih tvrdnji iz iranskih, kineskih ili nezavisnih izvora, niti bilo kakvih dokaza koji bi ih potkrijepili. Ipak, zapadni mediji nastavili su širiti ove lažne informacije posljednjih mjeseci.

Da bi potkrijepili ove izmišljotine, ovi mediji su često manipulativno upućivali na pomorske web sajtove koje prate kretanje brodova, ali ne daju nikakve detalje u vezi s teretom.

Druga, još starija dezinformacija usredotočuje se na navodni "uspješan izraelski napad" u oktobru 2024., koji je navodno uništio iranska postrojenja za miješanje raketnog goriva. Ovaj narativ je nedavno naveden kao razlog za iransku isporuku iz Kine.

Još bizarnija verzija ove priče tvrdi da su iranske zalihe projektila ostale "iscrpljene" nakon lansiranja balističkih projektila na cionistički režim prošle godine.

Neosnovanost tvrdnji

Brigadni general Reza Talai-Nik, glasnogovornik iranskog ministarstva odbrane, negirao je tvrdnje da je raketno gorivo uvezeno u luku prije eksplozije.

U intervjuu za lokalne medije, on je izjavio da u luci Šehid Radžai nije bilo izvoznih ili uvoznih tereta vezanih za vojsku, odbacujući neutemeljene tvrdnje kao "ciljane dezinformacije i propagandu koju šire strani mediji".

Talai-Nik je dodao da je ova propaganda dio psiholoških operacija koje su izveli neprijatelji Irana, pokušavajući još ranije u prošlosti, ali ih je iranska nacija stalno osujećivala.

Drugi iranski zvaničnici su lokalnim medijima isticali da je Iran samodovoljan u proizvodnji balističkih projektila i da nema potrebe da uvozi strane komponente.

Istaknuto je i da transport vojnog tereta u komercijalnim kontejnerima nije u skladu sa utvrđenim zaštitnim i sigurnosnim protokolima. Ako bi Iran trebao prevoziti vojni teret, koristio bi nekomercijalne luke.

Pojam vojnih kontejnera koji dugo leže u carinskom dvorištu i čekaju administrativne formalnosti opisan je kao potpuno nelogičan. Subjekt koji je sposoban da uveze takav teret bi ga, logično i rutinski, odmah prebacio u vojne baze, smatraju stručnjaci.

Čak i zapadni izvještaji, uprkos njihovim senzacionalističkim naslovima i tvrdnjama, navode da je "bilo nejasno zašto Iran sve ovo vrijeme ne bi prebacio hemikalije iz luke", s obzirom na to da je, prema njihovim tvrdnjama, drugi brod iz Kine stigao mjesec dana ranije, 26. marta.

Tridesetogodišnje zapadne analize potvrđuju i da je Iran do kraja prošlog stoljeća ovladao proizvodnjom perhlorata, ključnog sastojka u proizvodnji čvrstog raketnog goriva, što dodatno opovrgava tvrdnje o potrebi za uvozom.

Sama ideja da bi Iran navodno bazirao cijelu svoju raketnu snagu na uvozu stranog goriva, koristeći pomorske rute gdje bi neprijatelj mogao lako presresti iranske trgovačke brodove, također se čini veoma nevjerovatnom.

Motivi za sporni uvoz također su zasnovani na slabim osnovama, počevši od tvrdnje da Iranu nedostaje raketno gorivo zbog osvetničkih napada na cionistički režim prošle godine.

Vizuelni dokazi pokazuju da je Iran ispalio ukupno 53 projektila u tri salve tokom Operacije istinito obećanje 2, što je zanemarljiv dio (<3%) u poređenju sa čak i najnižim stranim procjenama od 2000 uskladištenih balističkih projektila, a kamoli višim procjenama od 15000.

Drugi neosnovani motiv zasniva se na preuveličanim tvrdnjama da je izraelski napad u oktobru 2024. uništio ili značajno oštetio navodna postrojenja za preradu čvrstog raketnog goriva u Parčinu i Hodžiru, iako dostupni dokazi govore suprotno.

Izraelski režim je tvrdio da gađa ove objekte niskoletećim krstarećim projektilima ili bespilotnim letjelicama sa relativno slabim bojevim glavama u poređenju sa iranskim balističkim bojevim glavama, koje ne bi bile u stanju da unište ili oštete dobro zaštićene podzemne objekte.

Da je došlo do istinskog uništenja ili oštećenja postrojenja za miješanje raketnog goriva, dogodile bi se velike eksplozije zbog uskladištenog eksplozivnog materijala, ali takve eksplozije nisu vidljive na dostupnim satelitskim snimcima nakon napada.

Na osnovu prisustva tamnonarandžastog dima tokom požara u Bandar Abasu, vojni stručnjaci su isključili mogućnost gorenja amonijum perklorata ili natrijum perklorata, jer gore u svijetloplavoj, odnosno svijetlo žutoj boji.

Glavna sumnja pada na amonijum nitrat, uobičajeno poljoprivredno đubrivo odgovorno za desetine smrtonosnih industrijskih nesreća širom svijeta, koje nema vojnu namjenu.

Ko širi lažne vijesti i zašto?

Dezinformacije o navodnom raketnom gorivu kao uzroku eksplozije pojavile su se iste večeri, samo nekoliko sati nakon incidenta. Dva glavna izvora ovih informacija bili su američki mediji, Associated Press (AP) i New York Times (NYT).

AP je naveo mutnu britansku firmu Ambrey, koja se često naziva "kompanijom za pomorsku sigurnost i upravljanje rizikom", kao izvor za takozvano raketno gorivo.

Međutim, Ambrey je zapravo privatna plaćenička firma koja posluje u istom sektoru kao i ozloglašene kompanije poput Blackwatera (sada Academi). Pruža vojnu podršku komercijalnim brodovima koji prolaze kroz tjesnac Bab-el-Mandeb.

Posmatrači sugeriraju da firme poput Ambreyja rade uz odobrenje zapadnih mornarica, što izaziva zabrinutost zbog privatizacije pomorske sigurnosti i smanjene odgovornosti vlade.

Slično vrlo kontroverznoj Sirijskoj opservatoriji za ljudska prava (SOHR), Ambrey je postala nezamjenjiva referenca u zapadnim medijima za sve jemenske uzvratne napade na brodove povezane s izraelskim režimom u Crvenom moru i Adenskom zaljevu.

Međutim, sasvim je jasno da detaljne informacije zapravo potiču od anglo-američkih vojnih obavještajnih službi, pri čemu Ambrey služi samo kao paravan za medije.

Iz ovoga se može zaključiti da dezinformacije dolaze iz Londona i Washingtona, koji pokušavaju okaljati IRGC, svog najvećeg rivala u zapadnoj Aziji.

Članak na NYT-u sadrži tvrdnje Farnaz Fasihi, američke novinarke iranskog porijekla, te Aarona Boxermana, izraelskog reportera sa sjedištem u okupiranom Jerusalemu al-Kudsu.

Na platformi X (bivši Twitter), Fasihi je tvrdila da je primila (lažne) informacije o uvezenom raketnom gorivu iz Kine od "iranskog zvaničnika" koji je želio ostati anoniman.

I Fasihi i NYT dugo su poznati po svojim žestokim antiiranskim pozicijama, usklađenim sa službenom američkom vanjskom politikom. Potonji je postao notoran 1980-ih kada je širio dezinformacije o Nametnutom ratu s Irakom.

Nadalje, pozivanje na fiktivne "anonimne izvore" omiljena je taktika antiiranskih propagandista koji godinama pokušavaju odgovornost za razne nesreće prebaciti na vladu, državne službe ili vojsku.

Bilo da se radi o mrtvom mladunčetu geparda, srušenoj djevojčici u podzemnoj željeznici, poplavi, zemljotresu ili udaru meteora, uvijek nađu "anonimne svjedoke" ili neki sličan trag zvaničnog Teherana.

Kampanji klevetanja pridružile su se i farme botova izraelskog režima i terorističkog kulta Mudžahedin-e-Halk (MKO) koji su, prema preliminarnim statistikama, u danima nakon nesreće na društvenim mrežama objavili 20.000 postova sa dezinformacijama i lažnim vijestima.

U ljudskoj tragediji sa desetinama žrtava, prepoznali su još jednu priliku da iskoriste događaj za podle manipulacije i mrziteljske optužbe, nadajući se da će izazvati masovno nezadovoljstvo, nerede i na kraju, njihov neispunjeni san – rušenje iranskog političkog sistema.