SAHAR

Godinama je izraelski režim žudio za bogatim vodnim resursima Sirije, posebno u južnim regijama zemlje, kako bi ublažio vlastitu kroničnu nestašicu vode.

Nakon dramatičnog pada vlade Bašara al-Asada u Damasku prošlog mjeseca, Tel Aviv je bez presedana pokrenuo vojnu agresiju na Siriju s višestrukim strateškim ciljevima.Izraelske snage brzo su se proširile izvan okupirane Golanske visoravni, zauzevši tampon zonu i planinu Hermon – ključni vrh koji se prostire na granicama Sirije, Libana i Palestine.Ipak, ovaj upad je bio samo početak. Sirijski mediji su 2. januara izvijestili da su izraelske okupacione snage zauzele branu Al-Mantara, životno važnu za Kuneitru i okolna područja.To se desilo dok su istovremeno bombardovali štab 90. brigade sirijske vojske u Sasi, u blizini Damaska, kao zataškavanje njihove najnovije krađe.Smještena samo nekoliko stotina metara istočno od Kuneitre, nekih 50 kilometara jugozapadno od glavnog grada Sirije, brana Al-Mantara nalazi se unutar UN tampon zone uspostavljene na Golanskoj visoravni 1974. godine.Ovaj vitalni rezervoar vode dugo je snabdijevao ne samo pokrajinu Kuneitra, gdje se nalazi okupirana Golanska visoravan, već i širi suhi region južne Sirije.Okupacijom Al-Mantare i okolnih brana u južnoj Siriji, stručnjaci kažu da je skoro 40% sirijskih vodnih resursa sada pod ilegalnom kontrolom izraelskog režima.Prije Al-Mantare, zauzeli su još devet ključnih rezervoara koje snabdijevaju Siriju vodom s Golanske visoravni ili iz susjednih zemalja.Grad Kuneitra i njegova okolna područja pali su u ruke izraelskih snaga u decembru, nekoliko dana nakon što je Asadova vlada pala i militanti koje podržava Zapad, predvođeni Hajat Tahrir al-Šamom (HTŠ), preuzeli kontrolu.U brzom slijedu, telavivski režim je zauzeo 266 kvadratnih kilometara teritorije tampon zone, flagrantno prekršivši Sporazum o razdruživanju iz 1974. Okupacione snage potom su nastavile invaziju dalje na istok, nezakonito okupiravši još sirijske teritorije.Okupaciona zona se sada proteže od istočnih padina planine Hermon na libanskoj granici do doline rijeke Jarmuk u blizini Jordana na jugu.Nakon napredovanja u regiju, izraelske trupe su uspostavile vojne kontrolne punktove, podigle zemljane barijere i nametnule stroge kontrole ulaska i izlaska, poremetivši svakodnevni život lokalnog stanovništva.Ljuti zbog ovih poteza, Sirijci širom okupiranih naselja organizovali su proteste, na što su izraelske snage odgovorile živom paljbom, dodatno podstaknuvši tenzije i bijes.Narativ takozvane "sigurne zone" podsjetio je na prethodne sumorne okupacije Libana, Golana i Palestine - teritorijama kojima je cionistički režim dominirao decenijama i još uvijek ih nastojao anektirati i kontrolirati.

Okupirane brane i rijeke

Pažljiviji pogled na granice izraelske okupacione zone u Siriji otkriva da je fokus bio na zauzimanju svih vitalnih rezervoara i rijeka na okupiranoj Golanskoj visoravni.Osim 3,5 km duge nasipne brane Al-Mantara koja se nalazi unutar UN tampon zone, okupirano je i devet drugih brana izvan zone, sve u sirijskim pokrajinama Kuneitra i Dara.Izraelska okupaciona vojska zauzela je i manju branu Ruihina, koja se nalazi 2,5 km nizvodno na istoj rijeci Rukad, inače prirodnoj granici Golanske visoravni na istoku.Na istoj rijeci, još desetak kilometara nizvodno, nalazi se 3 km duga brana Kudna, okupirana zajedno sa obližnjom manjom branom Barika.Dvije druge relativno veće okupirane brane na rijeci Rukad su brana Gadir al-Bustan u blizini naselja Zagbija i Nasirije te brana Džisr Rukad u blizini Saide i Ain Zakara.Rijeka Rukad, kao jedna od najvažnijih pritoka, teče nizvodno u rijeku Jarmuk, prirodnu granicu između Sirije i Jordana, a potonja dalje u strateški i vodonosnu jednako važnu rijeku Jordan.Tri druge okupirane brane, koje se nalaze na istoku na pritokama rijeke Rukad, su brane Šabrak, Sahim al-Golan i Abidin.Deseti okupirani rezervoar nalazi se na brani Al-Vehda (ili Makarin), 110 metara visokoj betonskoj gravitacionoj brani na rijeci Jarmuk, između Sirije i Jordana.Zajednički jordansko-sirijski planovi za ovu branu postojali su od ranih 1950-ih, ali je otvorena tek 2011, iste godine kada je Sirija doživjela erupciju pobuna koju su podržavale strane zemlje.Najveći protivnik izgradnje brane bio je izraelski režim koji je tvrdio da bi akumulacija ugrozila vodoopskrbu iz rijeke Jordan, od koje zavisi za snabdijevanje pitkom vodom i zbog koje je više puta ratovao sa susjedima.Osim ovih brana, na sjeveru okupirane zone, pored planine Hermon, izraelska vojska je zauzela dolinu rijeke Avadž, koja zajedno sa rijekom Barada predstavlja ključnu pritoku sliva pokrajine Damask.

Zemlja bez vode

Izraelska okupacija navedenih akumulacija i rijeka predstavlja značajan udarac HTŠ vlastima, s obzirom da je riječ o posljednjem u nizu stranih ograničenja pristupa vodi.Gubitak devet relativno niskih nasipnih brana sa plitkim akumulacijama i jedne visoke brane ne izgleda mnogo u poređenju sa brojkama od preko 150 brana širom zemlje i preko 15 kubnih kilometara vode koju godišnje donosi moćni Eufrat.Međutim, problemi s Eufratom su višestruki jer ga drži kurdska autonomija pod kontrolom SAD-a, Turska svojim branama često namjerno sprečava normalan tok, a gotovo 60% riječnih voda sporazumima pripada nizvodnom Iraku.Više milijardi dolara vrijedan projekat transfera vode od Eufrata do Damaska ​​započeo je planovima u ovom vijeku, ali nikada nije u potpunosti realizovan.Nivo vode Eufrata, od kojeg zavisi 90% vodosnabdijevanja zemlje i 70% električne energije, bio je rekordno nizak 2021. godine i doveo je do katastrofalnih problema širom zemlje, uključujući višesatne nestanke struje u glavnom gradu.Posljednjih godina, 7 miliona ljudi iz Damaska ​​i južne Sirije oslanjalo se uglavnom na lokalne manje rijeke, posebno Avadž, Baradu, Rukad i Jarmuk, kao i na podzemne vode.Među njima, prve tri reke pojedinačno imaju godišnji proticaj ne veći od 100 miliona kubnih metara godišnje, Jarmuk (koji se dijeli sa Jordanom) oko pola milijarde, dok je lokalna potražnja preko milijardu.Sa gubitkom donje doline Jarmuk, gornje doline Avadž, kao i većine rijeke Rukad, 90% snabdijevanja glavnog grada sada će biti u nemilosti okupatorskog izraelskog režima.

Cionistička vodena politika

Za Tel Aviv, okupacija sirijskih vodnih resursa nije samo korisno političko oruđe za ucjenu HTŠ vlasti u Damasku, već i vrijedan prirodni resurs kojeg im nedostaje.Vodni resursi bili su u fokusu cionističke ideologije još prije uspostave njihovog entiteta u okupiranoj Palestini, kao i kasnije tokom uzastopnih ratova protiv arapskih susjeda.Chaim Weizmann, jedan od cionističkih osnivača i prvi predsjednik entiteta, na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. zahtijevao je da granice bilo koje buduće države uključuju izvorište Jordana (planina Hermon) i donji tok rijeke Litani (Liban).Prema Weizmannu, kontrola rijeka Litani, Jordan i Jarmuk, navedena u pismu britanskom premijeru, bila je ključna za sigurnost budućeg cionističkog entiteta.David Ben-Gurion, još jedan ključni cionistički osnivač i prvi premijer entiteta, 1948. je na sličan način zatražio da njihove granice uključuju južne obale rijeke Litani, ali je Liga naroda odbacila te zahtjeve za libanskom teritorijom.Historičarski konsenzus je da su Tiberijsko jezero, rijeka Jordan i rijeka Litani bile izraelske mete u brojnim ratovima od 1948. do danas, uključujući prošlogodišnje pokušaje izbijanja na obale potonje libanske rijeke.Cionistički entitet danas dobiva oko 80% svog vodosnabdijevanja pomoću pet ključnih postrojenja za desalinizaciju koja se nalaze pored obalnih elektrana.Međutim, ovi objekti su velike površine i krhki u potencijalnom sukobu, posebno u slučaju udara balističkih projektila, zbog čega bi milione doseljenika mogli ostaviti bez pristupa vodi.Dakle, izraelski režim nastavlja da pribjegava starim planovima za okupaciju stranih teritorija bogatih vodom, čemu trenutno svjedoči slučaj iz Sirije.Abulmalik al-Huti, vođa jemenskog pokreta otpora Ansarullah, u svom govoru također je ukazao na činjenicu da izraelska agresija u Siriji ima za cilj da preuzme kontrolu nad vodnim resursima.