SAHAR

SaharTV - Godišnjica je erbeina Imama Husejna i njegovih drugova. Erbeinom se naziva četrdeseti dan od pogibije Imama Husejna, četrdesetnica.

Dvadesetog sefera 61.god. po hidžri bilo je prošlo četrdeset dana od Ašure i Imam Husejnovog pokreta. Prema nekim predajama, na taj dan je užarena kerbelska pustinja bila domaćin poznatim koracima. Oni su bili karavan onih koji su preživjeli Ašuru i vraćali se iz Šama u Medinu. Na čelu karavana se nalazila hazreti Zejneb, Imam Husejnova sestra, i Imam Sedždžad, njegov sin. Prisjećanje na događaje Ašure je za njih bilo bolno, ali je sjećanje na hrabrost kerbelskih junaka u njihovim srcima stvaralo neku vrstu gorljivosti i uzbuđenja.

Suzne oči članova karavana i njihova stegnuta grla podigoše nemir na četrdeseti dan od Imam Husejnovog pokreta. N taj način se održa prvo oplakivanje nad mezarovima najvećih šehida u historiji, četrdeset dana nakon Ašure na Kerbeli. Izražavamo žaljenje na godišnjicu tog dana i šaljeći selame na Husejnov visoki položaj govorimo o posljedicama njegovog pokreta u tadašnjem društvu.

„Selam tebi, Husejne! Svjedočim da si ti sin najboljeg poslanika, predvodnika bogobojaznih i sin predvodnice žena u Džennetu. Živio si čisto, i otišao čisto, ali srca vjernika sagorješe od tuge za tobom. Selam tebi i čistim ljudima koji život dadoše na tvom putu!“

Kada se govori o Imam Husejnovom ustanku, uvijek se postavlja pitanje o tome šta se desilo u tadašnjem muslimanskom društvu nakon što su on i njegovi drugovi postali šehidi? Da li je njihov šehadet probudio zaspale savjesti i osvijestio nemarne? Ili su strogo kontrolirana sredina i emevijska vlast spriječile širenje utjecaja tog događaja? Istina je to da su strah i strepnja koju su Emevije bile raširile u tadašnjem društvu stvorili veoma teške uslove za one koji su preživjeli Ašuru i one koji su voljeli Ehlu-l-Bejt. S druge strane, Emevije su se trudile da taj događaj analiziraju u svoju korist, iskrivljavajući istinu i lažući. U takvim okolnostima, bila je potrebna izuzetna pronicljivost kako bi se rasvijetlili istinski ciljevi Imama Husejna, i kako bi se stvorio utjecaj i probudile savjesti. Bila je to dužnost koju su preuzela dva velika glasnogovornika kerbelskog ustanka, Imam Sedždžad i hazreti Zejneb, Imam Husejnovi sin i sestra.

Jedan od utjecaja pokreta, a zatim i šehadeta Imama Husejna bilo je taj da su ljudi za kratko vrijeme osjetili duboko žaljenje i krivicu, i dosjetili se da nadoknade svoje propuste i nemar. Imam Sedždžad je, kako bi probudio te osjećaje, velikoj grupi ljudi u Kufi rekao: „Ljudi! Kunem vas Bogom! Zar ste zaboravili da ste mom ocu napisali pisma, a prevarili ga kad vam je došao? Vi ste se mom ocu zavjetovali i dali mu prisegu, ali ste je onda prekršili i ubili ga! Pa neka vas onda zadesi propast s tom zalihom koju ste pripremili za ahiret! Kako ste ružan i prljav završetak sebi odabrali! Kako ćete pogledati Poslanika kada mu budete žurno išli u posjetu, a on vam kaže: 'Ubili ste moju porodicu! Povrijedili moju čast!'  Naposlijetku će vam reći: ' Vi niste od mog ummeta!'“

Buđenje osjećaja krivice bio je faktor koji je vukao narod prema protestu i osveti. Nakon događaja na Kerbeli, desili su se brojni pokreti protiv Emevija. Ustanak Tevabina, ustanak građana Medine i ustanak Muhtara Sakafija u Iraku; svi su nastali po ugledu na ustanak na Kerbeli. Taj talas buđenja je pokazatelj uspjeha Imam Husejnovog pokreta. Profesor Adil Edib, pisac i istraživač historije Ehlu-l-Bejta o tome piše sljedeće: „Imam Husejnov šehadet na Kerbeli pokrenuo je snažni talas osjećaja grijeha u savjesti svakog muslimana. Oni su shvatili da su mu mogli pomoći, ali nakon što su mu se zavjetovali da će krenuti s njim, nisu mu pomogli. Taj osjećaj krivice imao je dva aspekta. S jedne strane, tjerala je čovjeka da nečim nadoknadi grijeh koji je počinio, a s druge strane, da zamrzi one koji su ga primorali da učini takav grijeh. Tako je motivacija za brojne revolucije koje su se desile usljed ubistva Imama bila nadoknada za to što ga nisu pomogli, a i osveta Emevijama. Određeno je tako da vatra tog osjećaja krivice zauvijek ostane upaljena, i da se motivacija za osvetu Emevijama u bilo kojoj prilici pretvori u revoluciju i ustanak protiv nasilnika.“

Još jedan od utjecaja koje je imao Imam Husejnov pokret bilo je stvaranje osjećaja moći i hrabrosti kod muslimana. Među muslimanima se pojavila jedna vrsta visokog morala u pogledu na život. U vremenu kada su vrijednosne i moralne osnove kod ljudi bile srušene, Imam Husejn je jedini izlaz vidio u ustanku. Zato je on, potpuno iskreno i predano, čak po cijenu vlastitog života, stupio u borbu. Imam Husejnov ustanak je manifestacija hrabrosti i visokog ljudskog morala sa svim njegovim karaktersitikama. Imam je taj moral na stranicama historije zabilježio, ne jezikom, nego djelom i svojom čistom krvlju.

Još jedna od posljedica Imamovog ustanka i šehadeta njegovih drugova je povećanje ljubavi prema Poslanikovoj Porodici u islamskom društvu i njihovo bolje predstavljanje ljudima. Biti omiljen je izuzetno važno, a vlade su uvijek žudile za tim. Neke vlade, iako nemaju važnog oslonca osim moći, znaju da je položaj u ljudskim srcima snažniji od vojne moći. I Emevije su se trudile postići to mjesto u srcima muslimana. Ali, nakon Husejnovog junaštva i žrtava ispravnih Božijih ljudi, duhovni prodor Imama Husejna i Poslanikove Porodice među narodom se povećao. Svi su shvatili zašto je Poslanik svoju Porodicu prozvao jednom od dvije vrijedne stvari koje je nakon sebe ostavi muslimanima i zatražio od njih da ih slijede. Upravo zato, kako je prolazilo vrijeme od Ašure, više ljudi je shvatalo ispravnost Imam Husejnovog puta. Ta omiljenost se postepeno povećala toliko da su, kako smo već rekli, neki pokrenuli ustanke za osvećivanje prolivene krvi Poslanikove Porodice. Sjećanje na erbein je sjećanje na šehide Kerbele. Ovaj dan je prilika da obnovimo uspomene na kerbelski ustanak. Ajatullah Hamenei, vođa islamske revolucije je u jednoj od analiza naglasio važnost obilježavanja godišnjice erbe'ina i za to iznio nekoliko razloga.

On kaže: „Lekcija koju nam pruža erbein je to da se sjećanje na Istinu i uspomena na šehadet mora sačuvati pred olujom neprijateljske propagande. Nasilnički i nepravedni jezidijsk sistem je Husejna ibn Alija optuživao i prikazivao ga kao osobu koja je ustala protiv pravedne islamske vlasti i to s dunjalučkim ciljem! Neki su čak i povjerovali u tu lažnu propagandu. A kada su naoružani nasilnici ubili Husejna ibn Alija u dolini Kerbele, u tako zastrašujućoj situaciji i na tako gnusan način, to su predstavljali kao pobjedu. Ali, ispravne obznane Poslanikove Porodice su promijenile sve to što su oni bili izmislili. Na dan erbe'ina je oživljeno sjećanje na Husejnov šehadet, što je izuzetno važno.“

Vođa revolucije u daljnjem objašnjenju uloge erbeina u rasvjetljavalju ciljeva pokreta Ašure dodaje: „Zamislite da se desio taj veliki šehadet u historiji, dakle da su Husejn ibn Ali i ostali poginuli na Kerbeli, a da su Emevije uspjele kod ljudi tog doba i kod narednih generacija izbrisati sjećanje na njih, baš kao što su ih uklonuli s lica zemlje i skrili njihova čista tijela pod zemlju. Da li bi u tom slučaju njihov šehdet imao ikakve koristi za islamski svijet? Čak da je imao neki utjecaj u tom vremenu, da li bi ta uspomena za buduće generacije postala znak upute i raskrinkavanja, svjetiljka u teškoćama i tminama? Da narod tog vremena i budući naraštaji nisu shvatili da je Husejn postao šehid, kakvu bi ulogu ta uspomena mogla imati u napretku, razvoju, uputi i buđenju naroda, društava i historije? Ne bi imao nikakvog utjecaja. Šehadet bez uspomene, bez sjećanja, bez kolanja šehidske krvi nema svoj utjecaj. Erbein je dan kada je započelo širenje zastave s porukom šehadeta na Kerbeli u tom vremenu, i dan onih koji su ostali iza šehida.“