Izraelska propagandna mašinerija i hegemonija nad informacijama
SaharTV - Svjesni smo uloge lobističkih grupa u svjetskim medijskim kućama i način na koji onu utiču na istinitost, transparentnost i objektivnost tematike o kojoj je riječ.
Rijad Ahmetović
PISjournal-Svjesni smo uloge lobističkih grupa u svjetskim medijskim kućama i način na koji onu utiču na istinitost, transparentnost i objektivnost tematike o kojoj je riječ.
Naime, jedan od tih grupa koja ima najveći uticaj je globalni izraelsko-cionistički lobi i propaganda mašinerija koja stoji iza istog. Popularnost određenih međunarodnih događaja što ujedno utiče na javnu podršku istim najvećim dijelom diriguje mišljenja pojedinaca ili određenih skupina istomišljenika – što naravno, skoro uvijek ima tajni (ili nekad javni) politički motiv.
Nije nikakva tajna da Izrael direktno i indirektno pokušava da utiče na svoj globalni ugled i svojim međunarodnim strujama nastoji da nametne sopstvenu percepciju na događaje – pogotovo one koje se odnose na Palestinu i palestinski narod.
Jedna od tih indirektnih metoda nametanja izraelske percepcije je plaćanje javnih ličnosti da pozitivno predstave Izrael svojoj publici. Jedan od tih primjera plaćanja javnih ličnosti je priznanje internetske senzacije Bobby Lee-a o njegovom iskustvu sa izraelskom propagandnom mašinerijom, gdje govori na svome potkastu:
„Izraelska Vlada plaća letove za poznate ličnosti da imaju besplatan obilazak gdje „kuća časti“ i to prvoklasni… Gdje sam ja pitao: „Besplatno?“; On (izraelski zvaničnik) je rekao „Da“. Nije bilo besplatno. Jer kada sletite tamo oni vam kažu: „Morate tvitati svaki dan pozitivne stvari o Izraelu“. Ja sam se osjećao veoma nelagodno… Morao sam tagg-ovati izraelsku Vladu non-stop. Volio bih da nisam otišao, ali sam bio tamo.“
Podcast and Curious, 27. jun, 2022. https://www.youtube.com/watch?v=vPiYpW6qp6A&list=LL&index=1&t=91s
Bobby Lee je jedan od rijetkih ličnosti koji je priznao takav slučaj ali sudeći po redovnim objavama internetskih i drugih javnih ličnosti o Izraelu, možemo zaključiti da se ista situacija desila njima – samo što oni nisu javno priznali cijeli dok dešavanja.
Kada je riječ o reportiranju o događajima u Palestini, uočili smo bezbroj slučajeva gdje su novinari zlostavljanji, otpušteni sa posla, targetirani, itd. Ova rigoroznost prizilazi čak i postove na osobnim stranicama gdje se dovodi u pitanje „lojalnost i profesionalnost“ novinara – što naravno je samo predstava jer se istinski dovodi u pitanje „da li misliš kao mi ili ne“. U toku 11 dana izraelskog bombardovanja na Gazu, mlada novinarka iz američke medijske kuće „AP“, Emily Wilder, je na svom tviter profilu izkazala svoje nezadovoljstvo i netačnosti koje postoje u američkim medijima kada je u pitanju reportaža na izraelsku brutalnost i opukaciju. Ukrakto nakon toga, mlada novinarka je dobila otkaz. Kada je pitala: „Zašto?“, nije dobila specifičan odgovor. Jedini odgovor koji je dobila kao opravdanje za završetak njene karijere u toj medijskoj kući je da je ona „prekršila njihovu politiku o društvenim mrežama uposlenika“. Wilder, koja je Jevrejka je kazala da se otkaz dogodio u manje od 48 sati nakon što je tviter profil Stanford Collage Republikanaca napisao o njenom propalestinskom aktivizmu kada je studirala. Ovaj akt medijske kuće „AP“ je dobio dosta podrške od strane drugih medija i pojedinaca – čak je jedan senator kritikovao „AP“ što je isprva zaposlio. Ovakva nametnuta percepcija je razlog zašto mnogi Amerikanci i Evropljani žive u tkz. „medijskom mjehuru“ gdje se nameće samo jedan narativ i gdje se daju opravdanja za agresiju i otvoreni aparthejd.
Tvit mlade novinarke Emily Wilder gdje piše: „“Objektivnost“ se osjeća nestalim kad se osnovni termini koriste da se izvještavanje vijesti odmah ulože tvrdnje. Gdje se koristi „Izrael“ ali nikad „Palestina“ ili „rat“ ali ne „opsada i okupacija“, su politički odabiri- ipak mediji čini te odluke svaki put bez da bivaju označeni ili pristrani.“ *
Drugi primjeri opresije i agresivnog ponašanja prema novinarima je primjer novinarke iz Al Jazeere , Givara Budeiri, koju su izraelski okupatori brutalno napali i slomili joj ruku iako je nosila prsluk na kojem piše „PRESS“. Goru sudbinu je imala čuvena palestinska novinarka Šarin Abu Akleh koja je ubijena iako je nosila isti prsluk – čije je ubistvo prouzrokovalo međunarodnu pobunu. Čak i ljudi koji nisu novinaru koji postavljaju o svojim primjerima nasilja su dobili svoju dozu cionističke agresije. To vidimo iz primjera Mune i Mohammeda Al Kurda koji imaju veliko praćenje preko društvenih mreža. Izraelski naseljenik se uselio u njihovu kuću, okupacijske jedinice su blokirali njihovu ulicu i postavljanjem tih informacija na internet ih je dovelo do hapšenja u izraelski zatvor – jer je ipak Izrael „država sa najvećim stepenom demokratije u regionu“.
Taj isti zapadnjački dupli standard ne zna ni za ironiju jer su izraelske jedinice bombardovali kancelarije „AP-a“, i ako jevrejska novinarka može dobiti otkaz kada ukaže da je zapadnjački medij pristrasan Izraelu, postavlja se pitanje mogućnosti bilo kojeg novinara da iskreno misli i piše o dešavanjima u Palestini.
Ipak, slobodni mediji ne mogu biti slobodni dok podržavaju sile koje aktivno ugrožavaju slobodu jednoga naroda i ne dozovoljava se glas tog naroda čuje.
