SAHAR

SaharTV - Izrael, osma najveća nuklearna sila u svijetu, pokrenuo je svoj nuklearni program 1952. uz tehnološku podršku Francuske i SAD-a, dvije zemlje koje su najglasnije po pitanju iranskog mirnog nuklearnog programa.

Prema vojnim istraživačkim centrima, prvo nuklearno oružje razvio je Tel Aviv negdje oko 1967-1968. Nakon toga, proizvodnja se ubrzala, bez ikakvog protivljenja Međunarodne zajednice.

Danas režim posjeduje preko 90 nuklearnih bojevih glava sa dovoljno plutonijuma da proizvede najmanje 200 komada nuklearnog oružja. Za jednu nuklearnu bombu potrebno je oko 5 kg plutonijuma.

Unatoč tome što je njegov nuklearni program javna tajna – zahvaljujući tehničaru Mordechaiju Vanunuu koji je otvorio Pandorinu kutiju još 1986. godine, režim je uporno odbijao da to potvrdi mada nije ni negirao.

Vanunu, koji je radio u nuklearnom postrojenju Dimona, 1988. je osuđen za izdaju i osuđen na 18 godina zatvora. Iste godine je nominovan i za Nobelovu nagradu za mir.

Vanunu nije jedini koji je rekao istinu. U decembru 2013., bivši član izraelskog Knesseta Avraham Burg je u rijetkom priznanju rekao da režim posjeduje i nuklearno i hemijsko oružje, nazvavši zvaničnu politiku nuklearne dvosmislenosti “zastarjelom i djetinjastom”. Ubrzo je dobio opomenu.

Ono što je ohrabrilo Tel Aviv da ubrza svoje nuklearne aktivnosti dok ih je u isto vrijeme obavijao plaštom tajne je sponzorstvo Zapada koje su omogućile cionističke lobističke grupe u SAD-u i Evropi.

Dvije zemlje koje su najkritičnije prema iranskom nuklearnom programu su najvjerniji saveznici Izraela, koji su pomogli režimu da postane nuklearna sila. Izraelske zalihe fisivnog materijala za oružje nastale su u Francuskoj i SAD-u 1960-ih.

Podrška SAD-a je, posebno, omogućila Izraelu da izbjegne odgovornost za svoje prljave aktivnosti. U klasičnom slučaju dvostrukih standarda, uzastopni režimi u Washingtonu su se svjesno trudili da ne govore o izraelskom nuklearnom arsenalu uprkos tome što su, s druge strane, glasno zastupali neširenje nuklearnog oružja u regionu.

Počelo je to davne 1968. godine kada je tadašnji direktor CIA-e Richard Helms obavijestio predsjednika Lyndona Johnsona da je Izrael napravio nuklearno oružje i da je izraelsko zrakoplovstvo izvelo vojne vježbe kako bi testirali bacanje istog.

Johnnsonov odgovor, kao što je i očekivano, bio je nečujan. Godinu dana kasnije, na sastanku između upravo izabranog predsjednika Richarda Nixona i tadašnje izraelske premijerke Golde Meir, dogovoreno je da Washington neće prisiljavati Izrael da potpiše NPT - Sporazum o neširenju nuklearnog oružja, koji je bio otvoren za potpisivanje mjesecima prije toga, u julu 1968.

Nastavljena je američka politika šutnje, što je pomoglo nelegitimnom režimu u Tel Avivu da izbjegne nadzor UN-ove nuklearne agencije. Ovo ćutanje predstavljalo je i kukavičluk i saučesništvo.

Važno je i prilično skandalozno da Izrael nije potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Režim je više puta odbijao pozive da se pridruži ključnom sporazumu međunarodnog režima kontrole naoružanja i odbijao je inspektorima nuklearne agencije UN-a dati pristup svojim nuklearnim lokacijama.

Uprkos ovakvom ponašanju izraelskog režima, Međunarodna agencija za atomsku energiju usvojila je izuzetno blag pristup do te mjere da mnogima izgleda kao da je u dosluhu s Izraelom.

Iznenadna posjeta šefa IAEA Rafaela Grosija Tel Avivu uoči sastanka odbora guvernera UN-ove nuklearne agencije u Beču ranije ove sedmice potvrdila je teoriju saradnje Izraela i IAEA.

Grossi je odjurio u Izrael kako bi s izraelskim zvaničnicima razgovarao o antiiranskoj rezoluciji koju su izradile SAD i evropska trojka, s ciljem povećanja pritiska na Iran da odustane od svojih legitimnih zahtjeva.

Ima li smisla da se šef IAEA sastaje sa šefom nelegitimnog režima, koji je tajno izgradio nuklearni arsenal i odbio sarađivati ​​s agencijom UN-a, kako bi razgovarali o nuklearnom programu zemlje koja je potpisala NPT, u potpunosti sarađivala sa agencijom i ispunila sve svoje obaveze? Miriše na nešto duboko zlokobno, krajnje odvratno.

U rezoluciji protiv Irana na sastanku odbora guvernera IAEA, koja je već doživjela “čvrst i proporcionalan odgovor” Teherana, Iran se okrivljuje za nedostatak saradnje s agencijom UN-a.

Za one koji su uznemireni iranskom odlukom da poveća svoje kapacitete za nuklearno obogaćivanje, bitno je razumjeti da Islamska Republika polaže svoja prava prema članu IV NPT-a da provodi miroljubivi nuklearni program u energetske svrhe, za razliku od odmetnutih režima poput Izraela.

Također je neophodno razumjeti da je odluka o povećanju obogaćivanja uranijuma sa 3,65 posto predviđenih nuklearnim sporazumom iz 2015. došla godinu dana nakon što je bivši američki predsjednik Donald Trump jednostranim i nezakonitim potezom povukao svoju zemlju iz značajnog sporazuma, nakon čega je uslijedilo ponovno uspostavljanje sankcija.

Pregovori između Irana i svjetskih sila za spašavanje sporazuma pauzirani su ne zbog prevelikih zahtjeva ili nepoštivanja od strane Irana, već zbog opstrukcionizma Zapada. Iran je učinio sve da spasi sporazum, ali druge strane nastavljaju da ulažu sve napore da ubiju isti dogovor.

Najnoviji potez za uklanjanje kamera koje rade izvan sporazuma o zaštiti NPT na nekim iranskim nuklearnim lokacijama i dovod plina u mašine, uključujući IR-6, blaža je reakcija na neprijateljski potez na sastanku odbora guvernera IAEA.

Kako je izjavio šef iranskog nuklearnog tijela Mohammad Eslami, besmisleno je da je IAEA uzeta kao talac od strane nelegitimnog režima, što dovodi u pitanje njen kredibilitet i nezavisnost.

Osim ako agencija ne izađe iz zlokobne izraelske sjene i ne uloži zajednički napor da se fokusira na svoj profesionalni i tehnički mandat, mimo politike, Iran zadržava pravo da poduzme korektivne mjere.

I kao što je predsjednik Ibrahim Raisi nedvosmisleno rekao, Islamska Republika neće odstupiti ni za jedan korak. Svi napori suprotne strane će propasti.

(PisJournal)