SAHAR

SaharTV - Ako je prvi mandat francuskog predsjednika Macrona bilo kakav pokazatelj šta će njegov drugi mandat da znači za muslimane te zemlje,onda je to razlog za zabrinutost.

Macron je 2017. godine izabran na osnovu obećanja inkluzivnog,modernog i otvorenog liberalnog društva u kojem je multikulturalnost-često zloupotrebljivana riječ u medijima i političklim krugovima-cijenjena kao vrijednost.To je bila obećavajuća i darežljiva vizija koja stoji nasuprot pesimističnom fanatizmu,lidera Nacionalne fronte Marine Le Pen.

Nažalost,ova obećanja se nikad nisu ostvarila.Pod Macronom,a najviše pod direktnim rezultatom diskursa njegove vlade i politike prema muslimanima i islamu,Francuska je postala islamofobičnija nego što je bila prije njegove pobjede na izborima.

Njegov projekat „nacionalne budnosti“ protiv islamske „opasnosti“,zajedno sa zakonom protiv „islamskog separatizma“ i „Povelje o načelima“ francuskog islama (što su islamske organizacije te zemlje bile prisiljene da prihvate) su različiti dijelovi iste namjere.Takva retorika prikazuje muslimane kao prijetnju a islam kao suštinski opasnu religiju kojoj je potrebna sekuritizacija,masovno nadziranje i nad kojom treba vršiti represiju.

To je dovelo do toga da francuska javnost razumije sve manje a plaši sve više muslimanske populacije u toj zemlji.Pod Macronom,islam je,prema viđenju većine francuskih građana,smatran egzistencijalnom prijetnjom njihovoj „civilizaciji“,“tradiciji“ i „vrijednostima“.

Pod Macronom je također teorija zavjere Velike zamjene – koju većina odbacuje kao gnusnu, rasističku i krajnje neuku fantaziju – došla u prvi plan javne rasprave. Takva debata nije bila ograničena na predsjedničkog kandidata Erica Zemmora, čiji je zapanjujući uspjeh sam po sebi direktan proizvod samozadovoljnog političkog i medijskog okruženja.

Ovo uključivanje bijesne islamofobije dosljedno je i snažno podstaknuto Macronovim diskursom, izbornim strategijama i politikama o islamu i muslimanima, koje su osudile glavne organizacije za ljudska prava i Ujedinjeni narodi.

U isto vrijeme, muslimani bježe iz Francuske u sve većem broju, pomažući značajan odljev mozgova i nanose štetu francuskoj mekoj moći. Ovo je žalosni gubitak za naciju, koja je mogla iskoristiti svoje glasove i perspektive u brojnim oblastima međunarodnih odnosa, biznisa i diplomatije.

Islamska povelja označava posebno ozbiljan prekršaj, koji predstavlja autoritarnu nacionalizaciju islama od strane naizgled sekularne države. Pod Macronom, Francuska je krenula ka istinski iskorijenjenom pristupu prema grupama ili organizacijama označenim, obično neopravdano, “islamističkim” ili “radikaliziranim”.

U oktobru 2019., Christophe Castaner, Macronov bivši ministar unutrašnjih poslova, rekao je parlamentarnom odboru da znakovi vjerske radikalizacije uključuju stvari poput nošenja brade ili obilježavanje Ramazana na “raskošan” način. Po ovoj logici, ako se nešto čini previše islamskim, to mora biti “radikalizacija”. Čini se da su takve pogrešne percepcije prirodne duboko islamofobičnoj francuskoj eliti.

Zbrka religiozne ortopraksije s opasnim ekstremizmom često slijedi iz lažne „teorije kontinuiteta“, prema kojoj prva vodi do druge – pojam koji nikada nije dokazan, a koji su naučnici i stručnjaci uglavnom odbacili.

Danas,zahvaljujući uspješnim naporima Macrona ,država ima novi set pravnih instrumenata kojima može da cenzuriše,zabrani ili ukine bilo šta što smatraju “islamističkim”,”fundamentalističkim” ili “esktremističkim”,što je nedavno demonstrirano izvršnim dekretom koji ukida organizacije koje se bore protiv rasizma poput Kolektiva za borbu protiv islamofobije u Francuskoj.

Zaista, Macronova vlada je kriminalizirala čitave islamske trendove i škole mišljenja, odlučno se pomjerajući kao nijedna prethodna poslijeratna administracija u domen kontrole misli i vjerovanja (isključivo muslimanske sorte). Razbijajući sam francuski laicit, Macronov režim ga zamjenjuje novom vrstom autoritarnog, represivnog upravljanja muslimanima i njihovom religijom.

Ovakav razvoj događaja je alarmantan ne samo za budućnost muslimana u Francuskoj, već i za vladavinu zakona općenito. Dva komplementarna trenda državne islamofobije mogu se uočiti u Macronovoj eri, usmjerena i na javni i na privatni život.

Naizgled sa ciljem da spriječi konstituiranje muslimanskog civilnog društva koje je kritično prema vladi, Ministarstvo unutrašnjih poslova napada izdavačke kuće, grupe za borbu protiv diskriminacije, islamske škole, “islamsko-ljevičarske” obrazovne trendove i tako dalje. U privatnoj sferi, nadzor i represija prodiru sve dublje i dublje u lične živote muslimana, uključujući roditeljske izbore obrazovanja i prakse odgoja djece.

Pod Macronom, sva logika i procesi onoga što bi trebalo nazvati novom francuskom islamofobijom su usavršeni, intenzivirani i generalizirani: kreiranje “islamističkog” čudovišta, autoritarno disciplinovanje muslimana, patologizacija vjerskih normi, sekuritizacija i neokolonijalizacija upravljanje islamom, poricanje da islamofobija uopće postoji, te sistematizacija državnog nadzora i represije nad islamskim institucijama.

A s obzirom da Macron i njegovi saradnici ponosno obećavaju još istoga, to je ono što bi muslimani trebali očekivati u njegovom vjerovatnom drugom mandatu.

PISJournal