SAHAR

SaharTV - Moskva je 24. februara, nakon neuspjelih pregovora s ključnim zapadnim silama, pokrenula specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini, šokirajući tako laike, ali ne i one koji pomno prate ruska upozorenja o strateškoj prijetnji u posljednje dvije decenije.

Lako je reći da je to šokiralo i mnoge evropske političare koji su smatrali da su upozorenja isprazna, da je Rusija slaba i da će tolerisati da najveći strateški rival, korak po korak, zadire u moskovsko dvorište. Danas, nedelju dana nakon početka operacije, ruska vojska je zauzela skoro petinu ukrajinske teritorije i pozicionirala se uz najveće gradove, uz zanemarljiv otpor, malo civilnih žrtava i potpuni raspad ukrajinske vojske. Kao rezultat toga, Sjedinjene Države i njihove „države klijenti“ odgovorile su najžešćim sankcijama i medijskom histerijom bez presedana.

Ruska vlada je ponudila nekoliko argumenata za pokretanje operacije, koji se u zapadnim masovnim medijima uglavnom ne razumijevaju, namjerno iskrivljuju ili jednostavno ignoriraju. Na primjer, Moskva je govorila o denacifikaciji, što je odbačeno uz labav protuargument da je ukrajinski predsjednik Zelenski  Jevrej. Iako Ukrajina nije nacistička država, nije ni antinacistička: nije tajna da ukrajinska vlada uključuje radikalno-desničarski bataljon Azov, koji koristi kontroverzni nacionalistički pozdrav, ruši antifašističke spomenike i zamjenjuje ih spomenicima nacističkih kolaboracionista. Također, nije novo vidjeti prijateljsku političku saradnju američkih lobija, Jevreja i radikalnih desničara u Evropi; oni su korisni idioti za cionističke i neokonzervativne interese i nisu prijetnja Jevrejima, već muslimanima.

Ukrajinski ratni zločini u Donbasu zaista ne predstavljaju genocid, kako ih Moskva opisuje, ali je taj izraz odavno izgubio svoje izvorno značenje. Posljednjih godina, izraz je korišten za razne zločine, kao izgovor za nekoliko vojnih intervencija, čak i za političke klevetničke kampanje. Stoga, dok zapadni mediji pokušavaju ismijati ruske tvrdnje i objasniti šta je zapravo genocid, oni zapravo pobijaju vlastitu demagogiju korištenu protiv Iraka, Libije i nedavno Kine.

Ruski političari su govorili i o Ukrajincima i Rusima kao o jednom narodu, pozivajući se na bliske historijske veze i bratstvo, što je iskrivljeno kao poziv na nasilnu asimilaciju Ukrajinaca i aneksiju Ukrajine. U stvari, Moskva nije tražila od Ukrajine da se pridruži ni Rusiji ni bilo kom proruskom savezu, već samo da bude neutralna i čista od stranih trupa i opreme.

Trenutna situacija na terenu potvrđuje stav Rusije, jer vidimo nešto potpuno drugačije od američkih vojnih operacija: nema sistematskog uništavanja civilne infrastrukture, nema masovnih bombardovanja, nema desetina hiljada žrtava, nema pucnjave na civile na ulicama, nema mržnje prema običnim ljudima. Dakle, dakle nema narodnog otpora. Također se ne planira zaplijeniti zlatne rezerve i uskladištiti ih u ruskim bankama, koje bi kasnije mogle biti iskorištene za ucjene. S druge strane, vidimo očajničke poteze ukrajinske vlade, kao što su zabrana kretanja muškaraca, naoružavanje civila, puštanje kriminalaca iz zatvora, prihvatanje stranih boraca i stalno moljakanje za stranu vojnu pomoć i zonu zabrane letova. Ovakvi postupci ne priliče ozbiljnoj zemlji s ogromnom populacijom i vojskom, već nekoj terorističkoj organizaciji i potpuno su suprotni tvrdnjama da su Ukrajinci spremni da se bore za euroatlantske interese.

Dok sama Ukrajina ne predstavlja vojnu prijetnju Rusiji, njena teritorija s američkim oružjem predstavlja ozbiljnu prijetnju i to je glavni razlog za intervenciju Rusije. Ne samo nekoliko sedmica prije operacije, već skoro dvije decenije, ruski političari su tražili garancije od NATO-a i Ukrajine da ofanzivna oprema neće biti raspoređena duž njihove granice. Svi njihovi zahtjevi su odbijeni. Naravno, NATO ne planira da započne nuklearni rat, jer bi to rezultiralo međusobnim uništenjem, niti da osvaja Rusiju. Ali, govoreći u terminima konvencionalnog ratovanja, ne treba biti izuzetan vojni stručnjak koji bi provjerio domet balističkih i krstarećih projektila, kao i položaj ruskih industrijskih centara, da bi izvukao neke očigledne zaključke. Bez obzira na pobjednika u takvom konvencionalnom sukobu, rezultati bi bili poprilično razorni za rusku industriju, još više za Ukrajinu i istočnoevropske članice NATO-a, beznačajni za zapadnoevropske sile, a ništavni za Vašington. U tome leži odgovor ko bi započeo takav rat, kao i ko bi želio da ima takvu stratešku poziciju za ucjene u miru.

Sada, zapadni mediji snažno žele uvjeriti svijet da je ukrajinski narod u potpunosti zadovoljan gore navedenim scenarijima. Navodno žele da budu članica NATO-a, američke raketne baze, prva i najveća žrtva ruske odmazde u potencijalnom sveopštem ratu, kišobran za presretnute rakete namenjene drugim državama, itd.

Istina je upravo suprotno, oni ne žele da budu žrtveno jagnje ni za SAD ni za Rusiju. Prije puča 2014., kada su javne debate još bile moguće, manje od trećine Ukrajinaca je podržavalo NATO, a većina se protivila i pridruživanju istočnim vojnim savezima. Čak ni u kasnijim godinama, ankete nisu pokazivale podršku većine, uprkos svoj medijskoj pristrasnosti. Opisani scenariji su odgovarali samo korumpiranim političarima koji su bili spremni riskirati rat jer su dobili lažna obećanja sigurnosti. Jedan od njih je predsjednik Zelenskyy koji je pobijedio na izborima kao zagovornik mirnog rješavanja sporova s ​​Rusijom, a kasnije postao ratni huškač. Napravio je jako lošu računicu, ali, na njegovu sreću, Ukrajine, Rusije i Evrope, moglo je biti mnogo, mnogo gore.

Ivan Kesić - Press TV

(Stavovi iznešeni u članku ne predstavljaju nužno stavove redakcije SaharTV)