SAHAR

SaharTV - U protekloj godini Turska je doživjela vrlo važne promjene u svojim vanjskim odnosima sa drugim zemljama, posebno u arapskom svijetu. Jedan primjer ovih promjena su napori da se poboljšaju veze sa arapskim državama Perzijskog zaljeva.

U godinama nakon pobuna u arapskom svijetu 2011. godine, odnosi između Turske kao vođe fronta Muslimanske braće (MP) u regionu i Saudijske Arabije i UAE, kao lidera suprotne osovine, postali su hladniji zbog geopolitičkih nadmetanja širom arapskog i muslimanskog svijeta sve do sredine 2021. godine kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan rekao da teži izgradnji prijateljskih odnosa i smanjenju tenzija. Ove primjedbe označile su početak diplomatske kampanje Ankare za poboljšanje odnosa s arapskim državama, ali i izraelskim režimom.Na UAE treba gledati kao na najvećeg neprijatelja MB i Erdogana,jer su konfrontacije između dvije strane u važnim situacijama kao što su libijska kriza, ustanak u Sudanu, kriza izazvana blokadom Katara koju je predvodila Saudijska Arabija 2017. godine, svrgavanje Muhameda Mursija u Egiptu i neuspjeli državni udar protiv samog Erdogana 2016. bile prilično očigledne.

Sada, nakon što se okrenuo jačanju odnosa sa zemljama Perzijskog zaljeva usred velike ekonomske krize u Turskoj ,pada cijena lira i rastuće inflacije, Erdogan je u srijedu posjetio UAE, nadajući se izlasku iz ekonomske nevolje uz pomoć bivših neprijatelja. U svojim govorima je pokazao da potpuno raskida sa prošlošću te da podržava UAE i Zaljevsko vijeće za saradnju.

“Kao Turska, mi ne odvajamo sigurnost i stabilnost UAE i naše druge braće u regiji (perzijskog) zaljeva od sigurnosti i stabilnosti naše vlastite zemlje”, rekao je Erdogan u tekstu na engleskom jeziku u emiratskom dnevnom listu Khaleej Times.Važnost ovih primjedbi u sadašnjem trenutku uglavnom je rezultat osvetničkih napada dronovima i raketama jemenskih snaga duboko u UAE, a prije toga Saudijske Arabije, te nesposobnosti i očaja ovih zemalja-podsjetimo, obje države vode razornu agresiju na Jemen još od 2015. godine— da odbije ove napade ili prisili Sanu da ih zaustavi.

Sigurnosna podrška Ankare šeikovima iz Perzijskog zaljeva: Stvarno ili prazno obećanje?

Prva stvar koju treba uzeti u obzir u vezi sa Erdoganovim obećanjima o podršci sigurnosti država Perzijskog zaljeva i posebno UAE je provjera mogućnosti realizacije takvih obećanja s obzirom na političku realnost Turske, njenih kapaciteta i ograničenja.Turska je jedna od zemalja koja se pridružila klubu rijetkih svjetskih sila koje su dale doprinos sigurnosti Perzijskog zaljeva uspostavljanjem stalne vojne baze u Kataru 2016. godine i prisustvom 3.000 turskih vojnika u njoj. Tursko vojno prisustvo u smislu regionalnog rivala, umjesto jačanja sigurnosti i stabilnosti, povećalo je tenzije sa Saudijskom Arabijom i UAE, što je na kraju dovelo do krize s Katarom i blokadama koji su zatvaranje turske baze postavili kao preduvjet za pomirenje s Dohom.

To je indirektno navelo zemlje kao što su Katar, Oman i Kuvajt da se više oslanjaju na podršku Ankare. U 2017. su sigurnosni i odbrambeni odnosi između Kuvajta i Turske naglo porasli, a dvije strane su čak 2019. potpisale i zajednički odbrambeni pakt s ciljem jačanja vojne saradnje. Sporazum je bio velika promjena u njihovim vojnim odnosima. Također, u 2018. godini, Turkish Aerospace Industries je zabilježio značajan porast svog izvoza u Oman. Zahvaljujući dogovoru sa turskim vojnim proizvođačem FNSS Savunma Sistemleri A.Ş., Oman je postao jedan od najvećih uvoznika turskih odbrambenih proizvoda. Prema riječima Vijeća turskih izvoznika (TIM), izvoz u Oman iznosio je 153 miliona dolara u 2018. godini,što je značajan skok u odnosu na 2017. godinu kada je izvoz iznosio 13 miliona dolara.

Takav trend je efektivno doveo do podjele u Zaljevskom vijeću za saradnju i pada hegemonije saudijsko-emiratskog saveza nad politikom Vijeća. Emirati nisu ograničili svoje nezadovoljstvo na ulogu Ankare u regiji Perzijskog zaljeva, već su ga proširili na tursku vojnu intervenciju u Siriji, njenom južnom susjedu. Prošlog januara, bivši državni ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata Anwar Gargash otkrio je da je službeni stav UAE bio da se protivi naporima Turske da uspostavi sigurnu zonu u sjevernoj Siriji. Ovo je u skladu s opsežnim naporima Saudijske Arabije i UAE da se suprotstave rastućem utjecaju Turske u cijelom regionu posljednjih godina. Također,, promjene u percepciji prijetnje i sigurnosne orijentacije nekoliko zemalja Vijeća za saradnju odigrale su važnu ulogu u oblikovanju njihovih odnosa sa Turskom. Na primjer, činjenica da su UAE i Bahrein poduzeli korake ka zbližavanju sa Sirijom, ogrankom rivalske Osovine otpora, dok istovremeno nisu bili zadovoljni ukidanjem blokade Katara objašnjava kako ove dvije zemlje procjenjuju prijetnje iz njihovog okruženja.

Vođeni istim stavom koji tursko vojno prisustvo smatra prijetnjom u Perzijskom zaljevu, Saudijci nisu bili za to da Turska širi svoje prisustvo u regiji i uglavnom su se fokusirali na rješavanje svojih vanjskopolitičkih kriza, posebice rata u Jemenu. Čini se da Rijad planira igrati protiv Ankare kako bi ojačao svoj front pred Sanom, čak i ako je za to potrebno približavanje neprijatelju.

S druge strane, za Tursku, jemenski rat nije daska za skok u veliki i skupi rat, već most ka političkoj bliskosti sa Saudijskom Arabijom i UAE kako bi se pridobilo njihovo povjerenje za ulaganje u njenu ekonomiju kao i za dobijanje drugih privilegija.

Poremećaj ravnoteže turske vanjske politike

Dok se aktivno uključuje u regionalne slučajeve od Centralne Azije i Kavkaza do Bliskog istoka i Roga Afrike kako bi stvorila prostor za disanje i izgradila imunitet na prijetnje, Ankara pokušava osigurati da ove promjene politike ne potkopaju njene regionalne i međunarodne pozicije i saveze. Na primjer, dok traži normalizaciju s izraelskim režimom,u isto vrijeme pruža podršku palestinskim grupama. Ali koliko god se insistiralo na nastavku podrške saveznicima, nagli zaokret u odnosima sa Saudijskom Arabijom, UAE, pa čak i Egiptom, razočarava njene saveznike, na primjer MB,u pogledu obaveza Ankare prema njima.

Usvajanjem politike podrške zemljama agresorima u ratu u Jemenu i motivisanjem arapske koalicije da nastavi besplodni, ali zločinački rat, Erdogan samo onemogućava postizanje svoje vanjskopolitičke ravnoteže i slabi poziciju Turske u muslimanskom svijetu.

(PISJournal)