SAHAR

SaharTV - Tenzije između EU i Bjelorusije su naglo porasle posljednjih sedmica, a Brisel je optužio ovu istočnoevropsku naciju da potiče migrante iz trećih zemalja da se masovno okupljaju na granici s Poljskom, što je izazvalo nasilne sukobe s poljskim graničarima.

Bjelorusija se izjasnila da je bespomoćna po tom pitanju, rekavši da djeluje na humanitarnim osnovama i negira da je gurnula migrante na zapad u EU. Umjesto toga, optužuje Poljsku da koristi vojnu snagu protiv nenaoružanih civila, ranivši mnoge i prisiljavajući hiljade da ostanu sedmicama na velikoj hladnoći u otvorenim šumama na granici.

Poljska priznaje da je najmanje osam migranata umrlo na granici u proteklih nekoliko sedmica, ali pošto je zabranila novinarima i organizacijama za ljudska prava da uđu u to područje, nema neovisne provjere situacije na terenu, pa čak ni podataka o broju migranata zarobljenih na glavnom poljskog graničnom prelazu Kuznica.

EU tvrdi da je Bjelorusija namjerno dozvolila migrantima, uglavnom sa Bliskog istoka i Afrike, da uđu na njenu teritoriju kako bi se suprotstavili pritisku Brisela nakon izbora 2020. godine na kojima je pobijedio predsjednik Alexander Lukashenko. Kritičari i posmatrači EU osudili su izbore kao lažne, a također su kritizirali nasilnu represiju protesta nakon izbora od strane lidera koji vlada željeznom rukom.

Migranti na granici

Iako ima neke istine u optužbama EU da Bjelorusija dopušta migrantima da uđu na njenu teritoriju, cijela kriza vraća fokus na postupanje EU s migrantima i slabo poštivanje ljudskih prava u tom pogledu. Takođe je nepravedno optuživati ​​Bjelorusiju da je stvorila krizu jer nisu Bjelorusi ti koji prelaze u EU, već migranti iz dalekih zemalja čije je odredište uvijek bila Evropa. Na mnogo načina, okrivljavanje Bjelorusije za stvaranje krize bilo bi slično kao kad bi SAD optužile Meksiko ako bi migranti iz Salvadora, Gvatemale ili Hondurasa prešli granicu.

Za EU, kriza oživljava bauk iz 2015. godine kada je preko milion migranata, bježeći od ratova u Libiji, Siriji, Jemenu i Iraku, stiglo u Evropu, uglavnom preko Turske. U početku je i Turska odbijala da ih zadrži, dijelom zbog rastućih tenzija s Francuskom. Ali, nakon toga, EU je postigla dogovor i nadoknadila Ankari što je držala migrante i vratila ih u zemlju porijekla.

Nakon što je priliv migranata doveo do negodovanja u EU i oštrog porasta antimigrantske retorike među ekstremnom desnicom u nekoliko zemalja EU, Brisel je pokušao zaustaviti priliv na izvoru, npr., pomažući Libiji da pojača patrole obalske straže kako bi se spriječilo da migranti odu čamcima. Bilo je na desetine incidenata u kojima su se čamci prevrnuli u Sredozemnom moru, što je dovelo do hiljada smrtnih slučajeva. Grupe za ljudska prava su većinu zemalja EU optužile da ne poštuju ljudska prava migranata i da su uzrokovale smrt zbog bezosjećajne politike.

Poljski graničari

Zaista, EU i drugi veliki magnet migracije, SAD, moraju preispitati svoje migracijske politike i pozabaviti se problemom, ne na način zaustavljanja krize, već s dugoročnim pogledom, recimo za period od nekoliko decenija. Pitanje migracija, koje je staro koliko i čovječanstvo, neće nestati samo zato što se EU ne sviđa ili odbija da ga prihvati.

Migracija je rezultat nekoliko faktora. Da, većina migranata su ekonomski migranti, ali odgovornost za to djelimično snose razvijene zemlje koje nisu uspjele pomoći zemljama u razvoju da dostignu nivo ekonomske aktivnosti koji osigurava da njihovi građani mogu biti zaposleni. I, svakako, EU i SAD su krive za pokretanje sukoba i drugih kriza koje su nametnule još više ekonomske bijede ovim zemljama, stvarajući priliv migranata.

EU bi, također, trebala prepoznati da migranti, u cjelini, donose veliku vrijednost društvima u kojima se konačno nastanjuju. Na hiljade primjera može se navesti u SAD-u i EU gdje su migranti bili srž ekonomskog razvoja zemlje domaćina. Štaviše, skoro polovina zemalja EU suočava se sa ozbiljnom krizom starenja kojoj je potrebna hitna pažnja ako se njihove ekonomije ne žele potpuno zaustaviti za nekoliko decenija. Jedino rješenje za ove zemlje su migracije.

Stoga je možda došlo vrijeme da EU i drugi preispitaju svoju dugoročnu populacijsku i ekonomsku situaciju i preduzmu barem nekoliko koraka – da stvore održivu migrantsku politiku koja vodi računa o njihovim vlastitim potrebama i koja, također, stvara uslove da potiče mnoge potencijalne migrante da ostanu kod kuće. I jednom i drugom je potrebno strateško i dugoročno razmišljanje, kao i istinska politička volja, kako bi se mogli suprotstaviti kritičarima i suprotstaviti retorici krajnje desnice.

Nažalost, barem u EU, jedva da se na vidiku nalazi lider koji izgleda ima hrabrosti da učini pravu stvar, od strane svoje zemlje i čovječanstva.

(PISJournal)