Lekcija koju nismo uspjeli naučiti iz 11. septembra
SaharTV - Pad Kabula 20 godina nakon 11. septembra ne predstavlja samo neuspjeh strategije Zapada u Afganistanu već širi neuspjeh naše opće strategije u suočavanju sa terorizmom koji je prouzrokovao napade u Njujorku i Vašingtonu.
Nije postojala prava alternativa da se napadne vodstvo Al-Kaide nakon napada koji su odnijeli skoro 3000 života; i nakon što su Talibani odbili predati Osamu bin Ladena, nije bilo stvarne alternative borbi protiv Talibana. Zato je invazija u znak podrške Sjevernoj alijansi uživala široku podršku u to vrijeme širom svijeta.
Eventualni neuspjeh nije ustvari rezultat “vječnih ratova” ili pokušaj “izgradnje nacija” kako neki govore. Ako nemamo strpljenja da održavamo ratove onda ih ne bismo trebali ni započinjati. I ako ne pomognemo zemljama da ponovo izgrade institucije nakon učešća u ratu, onda završimo sa spektakularnim neredom kao što je Libija. Izazov je uraditi ove stvari kako treba.
Glavni neuspjeh u Afganistanu bio je propust da se nauči iz naših prethodnih borbi protiv terorizma, da se do konačnog mira dolazi kada pregovaraš a ne kada nastojiš da nametneš dogovor na silu. U Sjevernoj Irskoj smo pokušali da stvorimo mir u Sunningdale-u 1973. godine, Anglo-irskim sporazumom 1985. godine i deklaracijom iz Downing Streeta 1993. godine, i svakog puta smo izostavili Sinn Fein-a iz pregovora i svaki put smo podbacili u rješavanju sukoba. Nakon što smo sve probali, na kraju smo morali razgovarati sa ljudima s oružjem i zbog toga je sporazum Dobrog petka uspio.
U Afganistanu smo ponovili ranije greške iz Sjeverne Irske. Prva propuštena prilika je bila 2002–2004. godine. Ja sam kriv koliko i ostali jer sam u to vrijeme bio u vladi.
Nakon što su Talibani pali, tražili su mir. Umjesto da ih uključimo u inkluzivni proces i da im damo ulogu u novom Afganistanu, Amerikanci su nastavili da ih progone i oni su se vratili borbi.
Nakon što sam napustio ured Premijera, apelovao sam u The Guardianu da se razgovara s Talibanima, ali oni koji su još uvijek bili u vladi protivili su mi se tvrdeći da je uredu razgovarati sa IRA-om i PLO-om ali ne i sa militantima u Afganistanu. Bilo je nekoliko ponavljanih konkretnih prilika za započinjanje pregovora sa Talibanima – u vrijeme kada su bili mnogo slabiji nego danas i otvoreniji za dogovor – ali političke vođe su bili previše osjetljivi da budu viđeni u javnosti kako se dogovaraju sa terorističkom grupom.
Kada su Sjedinjene Države počele pregovarati sa Talibanima 2014. godine, to su uradili kako bi osigurali oslobađanje Bowe Bergdahla, kidnapovanog američkog vojnika. I kada su zvanični politički pregovori konačno počeli 2018. godine bili su bilateralni; nisu uključivali afganistansku vladu i fokusirali su se više na to da Talibani više ne pružaju utočište Al-Kaidi nego na unutrašnje dogovore; i predsjednik Trump je konstantno potkopavao svoje pregovarače pokazujući svoju namjeru da ode unilateralno.
Čak i ove godine, zaključni pregovori pod okriljem predsjednika Bindena su mogli uspjeti, ali ne nakon što je postalo jasno da će američke snage otići bez obzira na uvjete koji bi se dogovorili. Sve što su Talibani trebali uraditi je čekati.
Sada su Talibani pobijedili. Bili su jednako iznenađeni kao i mi tako brzim i potpunim zauzimanjem Afganistana i poput psa koji juri za autom, sada kada su ga osvojili izgleda da ne znaju šta će s njim. Upravo su proglasili novi kabinet, ali suočeni su s upravljanjem zemljom koja ih ne želi, također su suočeni sa rastućom humanitarnom krizom bez finansijske podrške, demobilizacijom generacije boraca koji nisu osposobljeni za bilo koji drugi posao, dolaskom novih militanata ISIL K kao i rješavanjem međusobnih prepirki koliko će ko imati udjela u vlasti.
U opasnosti su da počine iste greške kao i mi 2001. godine kada smo mislili da pobjednik uzima sve. Ali, zemlja očajno treba međunarodnu pomoć i bar neki od talibanskih vođa to znaju.
Naravno, interakcija sa grupama kao što su Talibani ne može biti bez moralnog i političkog rizika. Niko ne zna da li će se Talibani 2.0 vratiti u 1990-te ili s preobratiti u nešto umjereno. Moguće je da uopće sami sebe ne poznaju, ali mi imamo moralni dug prema ljudima Afganistana i jedini način na koji međunarodna zajednica može pomoći jeste da koristi bilo koju polugu moći koja je preostala sa Talibanima kako bi ih ubacili u inkluzivne procese u Afganistanu. To bi trebalo uključivati zaštitu prava manjina i žena i uspostavu predstavničke i odgovorne vlade.
To će zahtijevati međunarodni konsenzus o koracima koje Talibani moraju poduzeti i mehanizam praćenja kako bi bili sigurni da to zaista i čine. Naš je vlastiti interes da to učinimo: jer ako Afganistan opet uđe u građanski rat, mi ćemo u Evropi osjetiti utjecaj u smislu izbjeglica, droge i terorizma na našim ulicama.
Što je još važnije, moramo naučiti lekcije iz Afganistana za druga mjesta u svijetu. Kako ćemo se nositi s naoružanim islamističkim grupama širom sjeverne Afrike, u Somaliji (još jedan “vječni rat”), u Mozambiku i Nigeriji? Hoćemo li se i dalje šaliti da ih možemo pobijediti samo vojnim sredstvima?
Hoćemo li i dalje odbijati razgovarati s Hamasom i drugim islamističkim grupama? Lekcija iz Afganistana je jasna kao i iz Sjeverne Irske. Ako ikada želimo osigurati trajni mir, moramo se angažirati s našim neprijateljima, a ne samo s onima koji nam se sviđaju.
Prvi kritični korak za zapadne vlade bio bi taj da olakšaju razgovor sa zabranjenim grupama, poput Talibana, i budu dovoljno politički hrabri da to učine prije nego što bude prekasno. Sve veći broj zakona o borbi protiv terorizma u Velikoj Britaniji imao je namjeru da uguši podršku ekstremističkim ideologijama. Umjesto toga, rezultat je bio kriminalizacija napora ka diplomatiji i političkim rješenjima, bilo od strane vlada ili nevladinih organizacija. Ostali smo u pokušajima rješavanja oružanih sukoba s jednom rukom vezanom na leđima.
Na kraju nismo mogli pobijediti Talibane na bojnom polju, niti izgraditi stabilnu novu državu koja ih je isključila. Naša mantra „nikad ne pregovaraj“ – na kraju zamijenjena pokušajem pregovora o brzom izlasku – potkopala je napore naših oružanih snaga na bojnom polju.
Moramo preispitati svoju strategiju osim ako ne želimo provesti sljedećih 20 godina praveći iste greške uvijek iznova. Ratovi se ne završavaju jednom za svagda sve dok ne razgovarate s ljudima s oružjem.
(PISJournal)
