SAHAR

SaharTV - Tragični epilog u Afganistanu nije iznenadio onih nekoliko analitičara koji su znali stvarnu dinamiku sukoba, ali su ih često ignorirali ili ismijavali. Nakon pada Kabula u ruke talibana, bilo je mnogo analiza o tome šta je pošlo po zlu.

Upravo objavljen, vrlo informativan izvještaj američkog specijalnog inspektora za obnovu Afganistana daje jasnu sliku. Nažalost, američki politički i vojni establišment i dalje je nepropustan za učenje osnovnih lekcija.SAD odlaze u haosu, približava se 20. godišnjica 11. septembra, čime je okončan ciklus imperijalnog nadmetanja koji je postao takozvani “rat protiv terora”; ciklus koji je jedan od vodećih naučnika u regionu, profesor Fawaz Gerges, nazvao „najvećom strateškom katastrofom u modernoj historiji Sjedinjenih Država“.

Neki komentatori opravdano se pitaju označava li pobjeda talibana početak kraja zapadnog carstva? Rat protiv terora iznjedrio je više terorista nego što ih je eliminisao. Na kraju, to je bila zamka koju je Osama bin Laden dizajnirao i u koju su ušle SAD. Trebalo je 20 godina da se iz nje izađe, dvostruko više nego notorno nespretnim Sovjetima. 

Poglavlje se bliži kraju

Međutim, bliži se kraju još jedno poglavlje, a s njim i drugi poraz SAD -a: “Velika igra” u Centralnoj Aziji. Kao što je istaknuo veteran američke obavještajne službe: „Usredotočenost Washingtona na Afganistan imala je vrlo malo veze s uspostavljanjem boljeg i pravednijeg društva za Afganistance. Navodni impuls bio je nominalno uništiti prisutnost Al-Qaede u Afganistanumeđutim  dublji razlog bio je jasnije uspostaviti vojno i geopolitičko uporište u centralnoj Aziji na samim granicama Rusije i Kine. Građevinski i humanitarni aspekti američke okupacije uglavnom su bili izlozi za pokrivanje geopolitičkih ambicija Washingtona. ”Velika igra SAD -a u Afganistanu spriječila je uspon bloka sila Evroazije – ključa za nastavak kontrole svijeta baš kako je otac geopolitike Halford Mackinder teoretizirao prije jednog stoljeća.

U 21. stoljeću to znači zaustavljanje Kine i njene ambiciozne Inicijative „Pojas i put“ (BRI), koja simbolizira promjenu svjetske moći, i narušavanje sve veće saradnje između Kine, Rusije i Irana.Nije slučajno što će Iran i formalno ući u Šangajsku organizaciju za saradnju (SCO), politički format koji će postaviti euroazijsku agendu, veliki događaj koji su zapadni mediji skoro potpuno zanemarili. Dok se G7, kroz koji je britanski premijer Boris Johnson vršio pritisak na predsjednika SAD -a Joea Bidena da odgodi raspored povlačenja iz Afganistana, činilo se potpuno neadekvatnim za rješavanje raspleta krize.

 Dakle, hoće li i SAD okončati još jedan ciklus: „Četrdesetgodišnji rat“, koji se vodio protiv Irana i njegovih saveznika na Bliskom istoku. Ili, bolje rečeno, koja će biti završnica između potpisnika Abrahamskog sporazuma i „Osovine otpora“? 

Mala šansa

Što će Bidenova administracija učiniti s Irakom, Sirijom, Libanonom, Jemenom i izraelsko-palestinskim sukobom? Mnogo će ovisiti o vjerovatnoći povratka nuklearnom sporazumu s Iranom, JCPOA -i ili sporazumu koji također uključuje osnovni sigurnosni okvir za regiju. Bez obzira na pokušaje Izraela i njegovih pristalica da to spriječe, šanse za postizanje dogovora s Iranom su male. Problem leži u osnovama.Pošto su ga iznevjerili i bivši američki predsjednik Barack Obama, koji je potpisao, ali nije ispoštovao nuklearni sporazum, i Trump, koji se od njega udaljio, Iran, potpuno logično, traži od Bidena garancije. 

Teheran ne vjeruje da će Biden, što god da potpiše, ispoštovati ili mu biti dopušteno da  poštiva ​​uslove dogovora. Za svako fer razumijevanje bit će potrebno ukinuti sankcije. Čak se i Bidenovi talentiraniji pregovarači slažu da ne može biti garancije za ukidanje sankcija kroz Kongres. Dok ta sumnja postoji, Iran neće potpisati.Osim toga, inzistiranje SAD-a da bi bilo koji sigurnosni okvir u regiji trebao dati prioritet prekidu iranskog programa balističkih raketa i okončanju njegovih “zlonamjernih aktivnosti” u regiji također nije početak.

 Nijedan iranski lider neće dobrovoljno predati iransku sigurnosnu politiku. Odbijanje da se to učini podržano je izraelskim bombardiranjem njegovih saveznika, napadima na njegove nuklearne elektrane, neprekidnim dotokom američkog oružja do iranskih susjeda i njegovim intervencijama na Bliskom istoku.

 Nekoliko opcija

To je situacija – koju je briljantni analitičar Alastair Crooke definirao kao seizmičku geopolitičku promjenu – gdje Bidenu ostaje relativno malo opcija. I sve su loše. Prva opcija bi mogla vidjeti da Biden mobilizira Europu protiv Kine i BRI -a, što već pokušava učiniti, ali to bi ponovo pokrenulo transatlantske tenzije. Evropa je već jako uznemirena ponašanjem SAD-a u Afganistanu i ne želi izgubiti dragocjenu trgovinu s Kinom tokom teškog oporavka nakon Covida 19. Iznad svega, Evropa ne može odvojiti svoju ekonomiju od kineske i prekinuti lance snabdijevanja iz Pekinga (ali ne mogu ni SAD). Drugo, Biden bi mogao ponovo zapaliti Bliski istok, započeti novi rat protiv Irana i stvoriti ogromni ranjivi dio za BRI. Ovo ne bi bio najbolji način za promicanje njegove vanjske politike za ozlijeđenu američku “srednju klasu”-neposredno nakon izlaska iz nepopularnog dvodecenijskog rata u istočnom susjedu Irana.

Ova opcija poklonila bi Donaldu Trumpu priču o “Americi se vratila” ako se odluči kandidirati za predsjednika 2024Treća opcija mogla bi ga vidjeti kako će asertivnije angažirati Kinu i Rusiju koristeći mnoge izgovore (Ukrajina, cyberwar, Xinjiang, Taiwan). To bi riskiralo lokalizirane sukobe i moguće opasne eskalacije. I posljednja opcija je da SAD desetak godina uzmu predah od uloge globalnog hegemona, zasnovanu na „liberalnom intervencionizmu i demokraciji i promicanju ljudskih prava“, i umjesto toga sve resurse posvete „izgradnji nacije“ unutar SAD -a, što je prijeko potrebno. 

Igra okrivljavanja Washingtona

Biden je okrivljen za povlačenje iz Afganistana, o čemu je pregovarao Trump. Ovo je kao da okrivljujete Geralda Forda za Vijetnamski rat. Najmanje tri druge američke administracije trebale bi preuzeti takvu krivicu (George W Bush, Obama i Trump), dok bi šira povijesna perspektiva implicirala i četiri druga predsjednika: Bill Clinton, George HW Bush, Ronald Reagan i Jimmy Carter.Bajden nema sreće što drži limenku za grube pogrešne proračune svojih prethodnika. Može se, međutim, pošteno optužiti da nije potpuno uspio isplanirati ovaj događaj, kao i zbog čistog nedostatka empatije koju je pokazao prema Afganistancima koji su se slijevali na aerodrom i prema sudbini hiljada Amerikanaca koji su još uvijek u zemlji. 

Američke vojne i sigurnosne ustanove nastavljaju živjeti u mjehuriću odvojenom od stvarnosti. Prije samo nekoliko sedmica, Biden je tvrdio da ne postoji opasnost od kolapsa afganistanske vojske. Igra krivice u Washingtonu je tek počela.Od četiri gore navedene loše opcije, najbolje što bi ova administracija mogla učiniti za sebe, ali i za ostatak svijeta, je da se decenijama odvoji od policijskog nadzora nad planetom. To je jedini način da se vrati kredibilitet Sjedinjenih Država i da se vrate kao vođe bez oholosti i arogancije. Oni koji su ohrabrivali povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom sada viču da niko neće vjerovati Americi nakon Afganistana.

Projekt revizije opasnog osjećanja Amerike za sebe i vlastite izuzetnosti, njenog uvjerenja u ulogu SAD -a u svijetu kao fundamentalno benignog i Pax Americana kao univerzalnog dobra, nikada nije bio hitniji. Biden će, naravno, biti u još jednoj slijepoj ulici. Na jesen namjerava sazvati samit demokratija. Time će se globalna nesigurnost pripisati rastućem autoritarizmu, što je riječ koju Amerika sada koristi za svakoga ko se opire američkoj hegemoniji. Međutim, Bidenu bi se moglo činiti da je regrutiranje nove koalicije kompliciranije, čak i među najodanijim saveznicima SAD -a. 

(PISJournal)