SAHAR

SaharTV - 'Normalizacija' diplomatskih odnosa između nekoliko arapskih zemalja i Izraela krajem 2020. godine opisana je kao "historijska". Četiri stručnjaka za History Today razmatraju hoće li to dovesti do dugoročnih promjena.

Avi Shlaim, emeritus profesor međunarodnih odnosa na Umiverzitetu Oxford i autor knjige Željezni zid: Izrael i arapski svijet (Penguin, 2014)

U drugoj polovini 2020. četiri arapske države potpisale su takozvani Abrahamov sporazum, normalizirajući veze s Izraelom: Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Sudan i Maroko. Samo su Egipat i Jordan prethodno sklopili mirovne sporazume s Izraelom. Je li ovo bila kritična masa, historijska prekretnica u arapsko-izraelskim odnosima?

Po mom mišljenju Abrahamov sporazum ne zaslužuje veliki epitet "historijskog", jer ne dotiču osnovni uzrok arapsko-izraelskog sukoba. Palestinski problem srž je ovog sukoba i centralno je pitanje arapske politike od 1945. Donedavno je u arapskom svijetu vladao široki konsenzus u korist nezavisne palestinske države uz Izrael kao cijenu mira s jevrejskom državom.

Ovaj je konsenzus najautoritativniji izraz pronašao u Arapskoj mirovnoj inicijativi, rezoluciji koja je jednoglasno usvojena na konferenciji na vrhu Arapske lige u Bejrutu 2002. API je ponudio Izraelu mir i normalizaciju sa svih 22 člana Arapske lige kao nagradu za odustajanje okupirane arapske zemlje i pristali na nezavisnu palestinsku državu na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze s glavnim gradom u istočnom Jeruzalemu. Izrael je odbio ponudu i nastavlja je odbijati.

Za sva četiri Abrahamova sporazuma zajedničko je to što oni predstavljaju mir pod izraelskim uslovima; drugim riječima, mir za mir, a ne zemlja za mir. Izrael nije morao platiti nikakvu cijenu za normalizaciju. Palestinci na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze i dalje su pod najbrutalnijom i najdužom vojnom okupacijom modernog doba. Nije iznenađujuće što su Palestinci Abrahamove sporazume proglasili nožem u leđa.

Predsjednik Trump nagovorio je autoritarne vladare četiriju arapskih država da priznaju Izrael obećanjima o američkom oružju, obuzdavanju Irana, uklanjanju Sudana s popisa država koje sponzoriraju terorizam i priznanju marokanskog suvereniteta nad Zapadnom Saharom. Ali Sporazum je naišao na snažno protivljenje javnosti u četiri zemlje i u ostatku arapskog svijeta. Oni predstavljaju pragmatičan pomak u politici arapskih despota, a ne istinsku prekretnicu u arapsko-izraelskim odnosima.

Fawaz Gerges, profesor međunarodnih odnosa na London School of Economics i autor knjige Making the Arab World (Princeton, 2018)

Postupci u politici često proizvode suprotno od namjeravanih posljedica. Takozvani "dogovor stoljeća" Donalda Trumpa označava historijsku prekretnicu u odnosima Izraela i Palestine, iako ne na način na koji su Trump i Benjamin Netanyahu namjeravali. Trumpova odluka da jednostrano i ilegalno pokloni preostali dio historijske Palestine Izraelu ne samo da je uništila okvir za rješenje dviju država, već je rješenje o jednoj državi ili dvodržavnoj državi s državljanstvom i jednakim pravima za obje zajednice učinila stvarnost. Iako je izraelski strateški cilj uništiti samu ideju o nezavisnoj palestinskoj državi, Trump i Netanyahuovi postupci u konačnici će donijeti dvonacionalnu (izraelsko-arapsku) demokratsku državu: konačnu osvetu historije.

Što se tiče normalizacije službenih arapsko-izraelskih odnosa - otkrivenih na veliku medijsku pompu posljednjih dana Trumpove administracije - to je jednostavno geostrateško partnerstvo između nesigurnih autoritarnih arapskih vladara i ekspanzionističkog Izraela. Arapski autokrati sada Iran i narodnu opoziciju kod kuće smatraju većom prijetnjom od Izraela i stoga su spremni napustiti Palestince pred oltarom njihovog strateškog saveza s Tel Avivom.

No, daleko od prekretnice, ovo izraelsko-arapsko partnerstvo odozgo prema dolje previđa temeljno pitanje palestinskih prava i mjesta Izraela u regiji. Palestina još uvijek duboko odjekuje u arapskoj narodnoj mašti, koja Izrael smatra egzistencijalnom prijetnjom. Istraživanja i proučavanja arapskog i muslimanskog javnog mnijenja prema Izraelu naglo su u suprotnosti s propagandnim narativom kojim su se bavili arapski vladari i desničarski političari u Izraelu i SAD-u.

Da bi se Izrael u potpunosti integrirao u Arabiju i živio u trajnom miru, mora okončati okupaciju palestinskih i arapskih zemalja i priznati legitimna prava svojih susjeda. Ovaj historijski trenutak pruža Izraelu snažan izbor - pomoći u razvoju istinskog mira u regiji i biti dobar susjed, ili nastaviti kao kolonijalna tvrđava, što nažalost znači živjeti u vječnom ratnom stanju.

Ilan Pappé, profesor historije na Univerzitetu Exeter i direktor Evropskog centra za palestinske studije

Abrahamovi sporazumi nisu prekretnica u historiji arapsko-izraelskog sukoba. Čak i prije stvaranja države Izrael postojao je jaz između načina na koji su arapska društva gledala na solidarnost s palestinskom borbom i načina na koji su njihove vlade djelovale na terenu. To je bilo posebno očito 1948. godine, kada je javno mnijenje natjeralo nevoljke arapske vlade da se vojno miješaju u Palestinu.

Neko vrijeme razlika između javnog mnijenja i službenog djelovanja nije bila nasušna. Popularnost palestinskog nacionalnog pokreta s jedne strane i izraelska želja za stvaranjem nearapskog saveza na Bliskom istoku (s Iranom i Turskom) s druge strane doveli su do politika prema Palestini koje je široko podržavalo lokalno javno mnijenje. Ipak, slabljenje sovjetske prisutnosti u regiji i relativni egipatski uspjeh u oktobarskom ratu 1973. gurnuli su Egipat izvan ciklusa direktnog sukoba s Izraelom, a na štetu Palestinaca. To je bila prethodnica procesa koji se nastavlja i danas i koji je naveo neke arapske režime da normaliziraju svoj odnos s Izraelom, zanemarujući kontinuiranu i duboku predanost Palestini među svojim društvima.

Američka hegemonija nakon završetka hladnog rata značila je da opstanak podosta režima ovisi o dobrim vezama sa SAD-om. Mnogi arapski čelnici bili su uvjereni da put do Washingtona prolazi kroz Jeruzalem. Čak je i Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) na neki način prihvatila tu logiku kad je pristala na sporazum iz Osla. To je također motiv za Abrahamove sporazume.

Arapsko proljeće pokazalo je da bi demokratizacija u arapskom svijetu, između ostalog, značila zahtjev za posvećenijom politikom prema Palestincima. Nepopularnost nedavnih normalizacijskih politika mogla bi dovesti do daljnje destabilizacije u budućnosti. Još važnije, to ima vrlo malo veze sa stvarnim problemom u Izraelu i Palestini. Izrael kontrolira cijelu historijsku Palestinu, a polovina tamošnjeg stanovništva su Palestinci koji žive pod matricom izraelske vladavine koja negira njihova osnovna ljudska i građanska prava. Sve dok se takva situacija nastavlja, nijedan sporazum neće spriječiti daljnji sukob i krvoproliće u zemlji Abrahamovoj.

James Rodgers, dopisnik BBC-a iz Gaze (2002-04) i autor naslova iz Svete zemlje: izvještavanje o izraelsko-palestinskom sukobu (Palgrave Macmillan, 2015)

Ne, ali to je važan trenutak. Nakon godina kada se Izrael (barem) u arapskom svijetu tretira kao neprijatelj, kao premijer ima "mir s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, mir s Bahreinom, mir sa Sudanom, a sada mir s Marokom", Benjamin Netanyahu, izrazio je to kad se 21. decembru 2020. u Jeruzalemu susreo sa savjetnikom predsjednika Trumpa, Jaredom Kushnerom. Prošlo je 26 godina otkako je Izrael potpisao mirovni ugovor s Jordanom i više od četiri desetljeća otkako je sklopio mir s Egiptom.

Razlozi zbog kojih ovo nije historijska prekretnica ukorijenjeni su u još dva udaljena datuma: 1948. i 1967. Prvi je osnovao Državu Izrael, a drugi je početak izraelske vojne okupacije Zapadne obale i Gaze. Oboje se u palestinskoj historiji pamte kao vremena kada su Palestinci pretrpjeli veliku nepravdu - nepravde koje tek trebaju biti ispravljene i kojima se sporazumi ne rješavaju. Iako se u tekstu Sporazuma između Izraela i Bahreina spominje 'nastavak napora za postizanje pravednog, sveobuhvatnog i trajnog rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba', Palestinci u njima malo vide. Da bi istaknuli svoje mišljenje, privremeno su povukli svoje ambasadore iz Bahreina i UAE.

Abrahamski sporazum tako su imenovali njihovi američki sponzori zbog njihove želje da ‘unaprijede kulturu mira među tri abrahamske religije’. Ovdje se sporazumi dotiču ključnog elementa izraelsko-palestinskog sukoba bez nuđenja rješenja. U intervjuu za moju knjigu "Naslovi iz Svete zemlje" iz 2015. godine, bivši američki ambasador u Izraelu, Daniel Kurtzer, rekao je da se "diplomatija do sada pokazala nesposobnom shvatiti što učiniti s religijom" - ključnim faktorom u sukobu. Ovi će se sporazumi vjerojatno pamtiti kao značajni za širu regiju u smislu da su bili dio Trumpove uvjerljivo pro-izraelske vanjske politike i zbog mogućnosti koje nude za izgradnju diplomatskih saveza protiv Irana. Oni nisu historisjka prekretnica u arapsko-izraelskim odnosima jer se direktno ne bave izraelsko-palestinskim sukobom.

(stav.ba)