Svijet mora shvatiti da je Iran nuklearna država
SaharTV - Iako se u posljednje vrijeme mnogo govori o iranskom nuklearnom programu, konkretno u posljednje dvije decenije ili nešto više, nastojanje Irana da kupi nuklearnu tehnologiju zapravo datira mnogo ranije, pedesetih godina prošlog stoljeća.
1957. godine, pod tadašnjim šahom Mohammadom Rezom Pahlavijem, Iran je započeo nuklearni program potpisivanjem sporazuma s američkom administracijom predsjednika Dwighta D. Eisenhowera da Iranu osigura opremu i znanje. Iranska organizacija za atomsku energiju osnovana je 1973. godine.
Iran je 1967. godine potpisao Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, obavezujući se da nikada neće razviti ili na bilo koji drugi način nabaviti nuklearno oružje. Ali također je stekao pravo „da učestvuje u što potpunijoj razmjeni opreme, materijala i naučnih i tehnoloških informacija za mirnu upotrebu nuklearne energije“.
Prema NPT-u, „blagodati miroljubive primjene nuklearne tehnologije trebale bi biti dostupne u miroljubive svrhe svim stranama, bilo državama koje posjeduju ili ne posjeduju nuklearno oružje“. Takve koristi, posebno, uključuju „sve tehnološke nusproizvode koje države nuklearnog oružja mogu dobiti od razvoja nuklearnih eksplozivnih naprava“. Međutim, zapadne države s nuklearnim oružjem ili bez njega nakon islamske revolucije 1979. te dividende nikada nisu proširile na Iran.
Revolucija je dovela do zastoja u nuklearnom programu. Posljednji Pahlavijev premijer, Shahpur Bakhtiar, već je otkazao ugovore o izgradnji nuklearne elektrane Bushehr sa Zapadnom Njemačkom. Ostali iranski partneri do tada su sami bili odustali od ugovornih obaveza prema Iranu i otišli.
2000-te, kada se Iran okrenuo neodlučnoj Rusiji da mu pomogne u razvoju nuklearnog programa, kao i 2010-e su obilježile vrhunac zapadne političke i medijske pažnje prema iranskom nuklearnom programu.
Do tada je zemlja već naučila da stoji na svojim nogama, kombinirajući desetljeća prošlog iskustva s prošlom i sadašnjom intelektualnom upornošću u posjedovanju nuklearne tehnologije. Zbog toga je zapadno priznanje iranskog nuklearnog statusa, formalno nastalo u okviru iranskog nuklearnog sporazuma 2015. godine, bilo toliko zakašnjelo; a ta zemlja je već imala pravo na to kao i na druge beneficije mirne upotrebe nuklearne energije kada je potpisala NPT - davne 1967. godine.
Sporazum iz 2015. godine je okončao spor oko iranskog nuklearnog programa osiguravajući odgovor na određene zahtjeve Zapada. Ali, Sjedinjene Države su se zatim povukle iz sporazuma na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom 2018. godine, efektivno obnavljajući spor i prijeteći da će godine diplomatije baciti u smeće.
Ta je perspektiva, iako se za vrijeme Trumpa činila stvarnom, prigušena kad je on izgubio predsjedničke izbore 2020. Trumpov nasljednik Joe Biden, je bio potpredsjednik dok su se vodili pregovori o iranskom nuklearnom pitanju.
Iako ostaje vidjeti hoće li predsjednik Biden zaista odlučiti da se vrati u sporazum, oživljavanje sporazuma s Iranom izgleda kao velika mogućnost. Dvije zemlje, zajedno s ostalim potpisnicima - Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Rusija i Kina, odlučile su da ove sedmice u Beču prouče načine za oživljavanje sporazuma. Administracija Bidena morala bi ukinuti sankcije uvedene pod Trumpom, a Iran bi povukao svoje postupno smanjenje obaveza prema sporazumu nakon povlačenja SAD-a 2018. godine.
Ako sve bude u redu, povratak Sjedinjenih Država iranskom nuklearnom sporazumu bio bi druga potvrda prava Islamske Republike na mirnu nuklearnu energiju. Zapad je, posebno Sjedinjene Države, prošao težak i dug put do takve afirmacije. I morao ju je ponoviti. A nije morao.
Pokušaj zaustavljanja ili usporavanja iranskog nuklearnog programa igranjem ekonomskih sankcija - naprimjer njihove upotrebe kao „poluge“ u pregovorima za oživljavanje iranskog sporazuma - ne samo da je politički neoprezno, već je i nemoguće u praksi.
Iran je u nuklearnoj industriji već više od pola stoljeća, a nuklearno znanje u njemu se provlači dovoljno dugo i dovoljno dobro da se internalizira. (Izraelski režim je glup vjerujući da takvo znanje može eliminirati atentatom na pojedine iranske naučnike.) Uz svo svoje intelektualno samozadovoljstvo, Sjedinjene Države su kasnile s razumijevanjem te činjenice. Nije li krajnje vrijeme ...?
Hossein Jelveh
(Stavovi autora ne predstavljaju nužno stavove Sahar Balkan)
