Feb 06, 2021 11:38 Europe/Sarajevo
  • Islamska revolucija u Iranu prijeti američkim imperijalnim interesima

SaharTV - 10. februara obilježava se 42. godišnjica iranske islamske revolucije 1979. godine.

Njome je okončana generacija američke tiranije koja je Irancima oduzela osnovna prava.

Iran je povratio kontrolu nad svojom suverenom nezavisnošću i prirodnim resursima, a SAD ih više nisu mogle pljačkati.

Za Iran i njegov narod nema povratka kontroli od strane represivne strane sile i njegovog instaliranog marionetskog režima.

Iranska suverena nezavisnost prijeti američkim imperijalnim interesima potičući druge nacije pod njezinim jarmom da ga se oslobode.

SAD, NATO, Izrael i njihovi imperijalni partneri prijete regionalnim i drugim državama širom svijeta koje neće žrtvovati svoja suverena prava višoj sili u Washingtonu.

Krajem 1947. Iran je tražio veći prihod od vlastite nafte. Anglo-perzijska naftna kompanija (APOC) to je odbila.

1951. godine, mjesec dana prije nego što je Mohammad Mosaddegh postao premijer, parlament je nacionalizirao APOC.

Isplaćena je poštena naknada. Iran je pokušao, ali nije mogao riješiti svoj spor oko podjele prihoda.

Imperijalne SAD i Britanija tada su, a i sada žele neospornu kontrolu nad Iranom, njegovim resursima i ljudima. Zato su uslijedile ekonomske sankcije i naftni embargo.

Britanske banke zamrzle su iranske aktive. Glavni angloamerički naftni interesi podržavali su London.

Današnja antiiranska represija od strane SAD-a mnogo je nalik onome što se tada dogodilo u novom obliku.

1953. godine CIA-in operativac Kermit Roosevelt, unuk Theodora Roosevelta i Franklinov rođak, osmislio je prvi državni udar u agenciji. Demokratski izabrani Mossadeq je svrgnut.

U to vrijeme New York Times ga je nazivao „najpopularnijim političarem u zemlji“.

Bez obzira na to, uslijedio je vojni obračun protiv pro-Mossadeghovih oficira sa svakom stranom koja je svoju karijeru usmjeravala na ishod.

Svrgnut je. Reza Shah Pahlavi ga je zamijenio.

Sankcije su ukinute, SAD i Britanija povratile su iransku državu-klijenta sve do februara 1979. godine kada su se isti angloamerički interesi okrenuli prema šahu i uklonili ga.

Još 1977. Jimmy Carter nazvao je Iran "oazom stabilnosti". Ignorirao je godine brutalne represije režima.

U januaru 1979, Šah je pobjegao iz zemlje. Imam Homeini se vratio i proglasio Islamsku Republiku uz ogromnu podršku javnosti.

Američki zvaničnici mislili su da mogu kontrolirati njega i iransku naftu, ali su se preračunali.

Oslobođen zapadne dominacije, Iran se nije osvrtao iza sebe sve do danas.

Napetosti su se vremenom stvarale. Do tačke vrenja došlo je tokom Trumpovog mandata koji je obuhvatao sveopšti američki rat protiv Irana na druge načine. Otkako je Iran povratio svoju suverenu neovisnost, nalazi se na meti SAD i njihovih imperijalističkih partnera s ciljem promjene režima.

Iranci odbacuju pojam američke i zapadne kontrole nad njihovom zemljom i svake godine obilježavaju islamsku revoluciju 1979. godine.

Ništa se slično nije dogodilo u SAD-u nikada. Kad ljudi nemaju šta proslaviti, i ne slave.

Godine protesta bile su potrebne za oskudne društvene dobitke. Rasizam i klasne podjele definirali su SAD od nastanka do danas. Ustavni zakon ozakonio je ropstvo. Crnci su bili roba, a ne ljudi.

Samo odrasli bijeli muškarci vlasnici imovine mogli su glasati. Žene su se smatrale sredstvom poroda, dodacima svojih muževa.

Osim vladajuće klase u SAD-u, drugi odrasli bijeli muškarci nisu mogli glasati sve dok uslovi o imovini i porezima nisu prestali 1850. godine.

Države su birale senatore do 17. amandmana iz 1913. godine kada je pravo dato građanima.

Indijanci nisu imali prava do Zakona o indijanskom državljanstvu iz 1924. godine, koji je djelomično vratio ono što uopšte niko nije imao pravo oduzeti.

Danas se američki domoroci tretiraju kao kmetovi, a ne kao građani.

Žensko biračko pravo postignuto je tek 19. amandmanom iz 1920. godine nakon gotovo stoljeća borbe.

13. amandman iz 1865. oslobodio je crne robove.

15. amandman iz 1870. dao im je ono što nije postignuto do usvajanja značajnih zakona o građanskim i biračkim pravima sredinom 1960-ih.

Ukinuli su dugogodišnje zakone Jima Crowa, koji su se sada pojavili u novim oblicima.

Danas su izgubljeni gotovo svi teško osvojeni dobici. Crnci nemaju razloga za slavlje.

Ni Latinoamerikanci ni svi zaposleni Amerikanci koje eksploatišu korporativni grabežljivci ne saučestvuju s oba desna krila američke jednostranačke države.

Rana Amerika bila je represivna i nepravedna. Danas su stvari mnogo gore.

Demokratija je čista fantazija. Postoji samo za nekolicinu privilegovanih koji imaju koristi iskorištavanjem običnih ljudi u zemlji i inostranstvu.

Slobode erodiraju na putu da potpuno nestanu.

20. januara Biden / Harris zamijenili su Trumpa.

Gledajući unaprijed, vjerovatnije je da će se stvari pogoršati nego poboljšati.

Odstupanje od službenog narativa sve se više smatra prijetnjom nacionalnoj sigurnosti.

Ugroženi su govor, mediji i akademske slobode - cenzura nove nenormale.

Zemlje oslobođene američke kontrole poput Irana meta su promjene režima. Favorizirana američka taktika uključuje vrući rat i / ili druge načine.

Biden je pozvao Kongres da donese represivni Zakon o sprečavanju domaćeg terorizma.

Ako bude usvojen, to će biti još jedan čavao u lijes nestajućih sloboda u SAD-u – čiji je cilj uklanjanje onoga što cijeni slobodno i otvoreno društvo.

Kada se neslaganje redefiniše kao terorizam, cenzura postaje nova nenormala, zajedno s totalitarnom vladavinom. Tamo su SAD krenule.

Što se tiče odnosa s Iranom i drugim državama pod američkom kontrolom, njihovo normaliziranje smatra se prijetnjom nacionalnoj sigurnosti.

Kakva god bila sudbina značajnog nuklearnog sporazuma, američki odnosi s Iranom i drugim državama oslobođenim njene kontrole ostat će neprijateljski raspoloženi.

Bez obzira na to koje krilo njegove ratne stranke upravlja, SAD-u se nikada ne može vjerovati jer će prije ili kasnije prekršiti sve na što pristane.

Ne vidim ništa unaprijed što me ohrabruje da vjerujem da je moguća pozitivna promjena u načinu rada SAD-a.

Autor: Stephen Lendman

 

tagovi