SAHAR

SaharTV - Mohammad Javad Zarif, ministar vanjskih poslova Islamske Republike Iran, objavio je članak u američkom časopisu Foreign Affairs, 22. januara 2021., u kojem se posvetio ocjeni stava novog američkog predsjednika Joea Bidena u vezi Nuklearnog sporazuma i sankcija. Prenosimo prevod članka u cijelosti:

2016. godine Donald Trump je kao predsjednički kandidat obećao da će okončati rasipanje bogatstva i života  Amerikanaca u ratu u zapadnoj Aziji. No, on je tokom svog mandata još više zarobio Sjedinjene Države u ovom regionu i toliko je raspirio razlike da je situacija dosegla tačku u kojoj bi se mali incident mogao brzo izmaknuti kontroli i dovesti do velikog rata.

Nova administracija u Washingtonu suočena je s temeljnim izborom. Ili bi mogla slijediti neuspjelu politiku Trumpove administracije i nastaviti put stigmatiziranja međunarodne saradnje i međunarodnih zakona (neobazrivost koja je bila veoma očita u odluci SAD-a iz 2018. o jednostranom povlačenju iz Sveobuhvatnog zajedničkog akcijskog plana poznatog kao Nuklearni sporazum koji je prije samo tri godine potpisan od strane Irana, Kine, Francuske, Njemačke, Rusije, Velike Britanije i Evropske unije), ili bi nova administracija mogla napustiti neuspjele pretpostavke iz prošlosti i raditi na promicanju mira i prijateljstva u regiji.

Američki predsjednik Joe Biden može krenuti u boljem smjeru učinkovitim okončanjem Trumpove neuspjele politike "maksimalnog pritiska" i povratkom u sporazum iz kojeg se povukao njegov prethodnik. U tom slučaju, i Iran će se vratiti punoj provedbi svojih obaveza iz Nuklearnog sporazuma. Ali ako Washington umjesto toga bude insistirao na dobivanju poena, propustit će ovu priliku.

Neki zapadni kreatori politike i analitičari i dalje govore o "obuzdavanju" Irana. No, za njih je bolje da se sjete da Iran, kao moćan igrač u regiji, ima sigurnosnih briga, prava i legitimne interese - baš kao i svaka druga zemlja. Umjesto pristajanja na staru iluziju da Iran ne bi trebao imati ista prava kao i druge nezavisne države, oni bi trebali biti opredjeljeni da prihvate te zabrinutosti. Uvijek smo vrlo jasno davali do znanja da ćemo pozitivno odgovoriti na bilo koju inicijativu za regionalni dijalog koja se dobronamjerno iznese. Za nas, dobra volja vodi dobroj volji.

U potrazi za novom paradigmom

Američka vojna prisutnost u našoj regiji u posljednja dva desetljeća napravila je neopisivu štetu bez puno uspjeha. Prema Watson Institutu za javne i međunarodne poslove, ratovi nakon napada od 11. septembra direktno su doveli do smrti najmanje 800 000 ljudi - a indirektno su odnijeli mnogo više žrtava. Od 2001. godine najmanje 37 miliona ljudi u ovom regionu bilo je prisiljeno napustiti svoje domove.

Zahvaljujući agresiji i izvozu oružja Sjedinjenih Država, iransko susjedstvo postalo je najvojnija regija na svijetu. S domicilnim stanovništvom manjim od 27 miliona osoba, Saudijska Arabija najveći je svjetski uvoznik oružja u svijetu i većinu tog oružja kupuje iz Sjedinjenih Država. Ujedinjeni Arapski Emirati, još jedna od zemalja lidera u kupnji oružja od SAD-a, i pored toga što ima populaciju manju od 1,5 miliona stanovnika, osmi je najveći uvoznik oružja u svijetu. Te su zemlje kupljenim oružjem na jemenske građane sručile kišu smrti i razaranja, a Bijela kuća im je prvo za vrijeme mandata predsjednika Baracka Obame dala zeleno svjetlo za to, a zatim im izdala bjanko ček tokom Trumpovog mandata.

Tokom Trumpovog mandata Washington je svoju želju za sukobom direktno iznio pred vrata Irana. U januaru prošle godine Sjedinjene Države su izvršile atentat na generala Qassema Soleimanija, dodatno destabilizirajući uzrujanu regiju koja je bila iscrpljena terorističkim nasiljem. Ovaj atentat je uklonio jednog istaknutog zapovjednika u borbi protiv takozvane Islamske države (ISIL) i drugih militantnih skupina u Iraku i Siriji - i dodao neoprostiv zločin dugačkom popisu agresije Sjedinjenih Država na Iran.

Sjedinjene Države ne mogu jednostavno nadoknaditi štetu koju su napravile svojim postupcima. No, jedna nova administracija mogla bi se posvetiti jednoj od velikih grešaka prethodne administracije, odnosno Trumpovom povlačenju iz Nuklearnog sporazuma s Iranom, 2018. godine. Taj američki predsjednik pokušao je poništiti jedno veliko multilateralno diplomatsko postignuće, a zatim je pokrenuo kampanju otvorenog ekonomskog rata, ciljajući iranski narod, kako bi praktično kaznio Iran zbog pridržavanja sporazuma potvrđenog od strane UN-a. Sankcije koje je uvela i obnovila Trumpova administracija, učinile su gotovo nemogućim čak i uvoz robe potrebne za borbu protiv epidemije Covid-19. Ali te poteškoće niti su nas prisilile na predaju niti su dovele do sloma našeg ekonomije niti su naše strateške računice učinile podložnim promjenama.

Naprotiv, kao što je uvijek tako bilo i zauvijek će isto tako i ostati, pritisak na Iran donio je rezultate potpuno suprotne onom što je prvotno bilo zamišljeno. Primjerice, 2005. godine Sjedinjene Države i njihovi saveznici pozvali su Iran da se odrekne prava na obogaćivanje urana i nepravedno uveli sankcije Iranu putem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Unatoč tom ekonomskom pritisku, Iran je između 2005. i 2012. godine povećao broj centrifuga s 200 na 20.000, proizvevši više od 17.000 funti 3,67 posto obogaćenog urana i više od 440 funti 20 posto obogaćenog urana. Slično tome, kampanja maksimalnog pritiska Trumpove administracije poklopila se s proširenjem naših resursa slabo obogaćenog urana sa  660 na 8.800 funti i nadogradnjom naših centrifuga sa starijeg IR-1 na daleko snažniji IR-6 model.

Povlačenje SAD-a iz Nuklearnog sporazuma dokazalo je jedno - da potpis iranskog ministra vanjskih poslova ima veću težinu od potpisa moćnog američkog predsjednika. Čak ni Obama nije mogao spriječiti usvajanje desetogodišnjeg produljenja Zakona o sankcijama protiv Irana u američkom Kongresu, što je bilo očito kršenje istog onog sporazuma o kojem je pregovarala njegova administracija. Trumpovo zanemarivanje američkih obaveza - koji nije ignorisao samo Nuklearni sporazum već i rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom se taj sporazum odobrava - ojačalo je osjećaj da su Sjedinjene Države nepouzdan partner.

Prema tome, da, Iran je značajno povećao svoje nuklearne sposobnosti od maja 2019. godine - ali to je učinio u potpunosti u skladu s članom 36. Nuklearnog sporazuma koji Iranu dozvoljava da "obustavi izvršenje svojih obaveza (iz sporazuma)", ako je druga strana potpisnica također prestala izvršavati svoje obaveze. Ako se nova američka administracija nada da će promijeniti sadašnji kurs, mora odmah promijeniti pravac.

Šta bi sada trebalo učiniti?

Novoformirana administracija Bidena još uvijek može spasiti Nuklearni sporazum, ali pod uslovom da u Washingtonu može iskazati stvarnu političku volju kako bi pokazala da su Sjedinjene Države spremne biti pravi partner u kolektivnim naporima. Baidenova administracija mora početi s bezuvjetnim i potpuno učinkovitim uklanjanjem svih sankcija koje su nametnute, vraćene ili dobile novu etiketu od kada je Trump preuzeo dužnost. Zauzvrat, Iran će povući sve kompenzacijske mjere koje je poduzeo nakon Trumpovog povlačenja iz Nuklearnog sporazuma. Nakon toga, preostale članice Nuklearnog sporazuma odlučit će treba li Sjedinjenim Državama biti dozvoljeno da vrate mjesto iza stola koje su napustile 2018. godine ili ne. Na koncu, međunarodni ugovori nisu rotirajuća vrata, a jedna strana ne može imati pravo automatski se vratiti ispregovaranom sporazumu nakon što ga je jednostavno napustila iz hira - i uživati ​​u njegovim blagodatima.

Ovaj bi povratak bio ugrožen kada bi Washington ili njegovi saveznici u Evropskoj uniji zahtijevali nove odredbe za sporazum koji je pažljivo napravljen tokom višegodišnjih pregovora. Razjasnimo ovo: Sve strane u Nuklearnom sporazumu (uključujući Sjedinjene Države) složile su se ograničiti njegov opseg na nuklearna pitanja iz čisto pragmatičnih razloga. Pažljivo smo pregovarali o vremenskom okviru za uvedena ograničenja sporazuma, a zbog tog je vremenskog okvira Iran prihvatio da se odrekne mnogih ekonomskih koristi od sporazuma. Iranska obrambena i regionalna politika nije bila tema za diskusiju, jer Zapad nije bio spreman prekinuti svoju intervenciju u našoj regiji u kojoj već desetljećima raspiruje takav haos, a Sjedinjene Države, kao ni Francuska i Britanija, nisu bile spremne ograničiti unosnu prodaju oružja koje je rasplamsalo vatru sukoba i crpi resurse naše regije. Kao sudionik nuklearnih pregovora, Iran je prihvatio petogodišnje i osmogodišnje ograničenje na svoje odbrambene i raketne nabavke. Kompromis - i u stvari požrtvovanost - koju smo podnijeli za postizanje ovog sporazuma, ne može se eliminirati; ni sada ni nikada. Ne postoji mogućnost nikakvih ponovnih pregovora. Sjedinjene Države ne mogu insistirati na tome da "ono što je za mene, jeste za mene, a ono što je za tebe, o tome je moguće pregovarati" i nametati svoju volju Iranu.

Osim nuklearnog pitanja, Iran je uvijek bio spreman razgovarati o pitanjima koja su mučila našu regiju. Ali ljudi u regiji, a ne stranci, su ti koji moraju riješiti ta pitanja. Ni Sjedinjene Države ni njihovi evropski saveznici nemaju posebno pravo voditi ili podržavati buduće razgovore. Naprotiv, regiji Perzijskog zaljeva potreban je regionalni mehanizam za poticanje diplomacije i saradnje i smanjenje rizika od pogrešnih izračuna i sukoba.

Iran već dugo podržava uspostavljanje foruma za regionalni dijalog - od Rezolucije 598 Vijeća sigurnosti UN-a iz 1987. godine do Mirovne inicijative Hormuz, poznate kao HOPE, koju je Iran podnio Generalnoj skupštini UN-a 2019. godine. Na takvom forumu države mogu mjerama za izgradnju povjerenja otkloniti svoje zabrinutosti, riješiti svoje pritužbe dijalogom te riješiti zajednička pitanja i zaštititi kolektivni interes sudjelovanjem u obostrano korisnim naporima. Hormuška mirovna inicijativa nije nacrt za budućnost - svaki trajni mehanizam moraju zajednički postići sve regionalne sile. Ali ovaj predloženi plan odražava želju Irana da ima snažnu, stabilnu, mirnu i prosperitetnu zajednicu zemalja bez nametanja regionalne ili globalne hegemonije.

Okvir Hormuške mirovne inicijative temelji se na općeprihvaćenim načelima. Poštivanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti je među tim načelima. Države sudionice obavezuju se međusobno poštivati ​​historijske, vjerske i nacionalne simbole i suzdržavati se od miješanja u međusobne unutarnje ili vanjske poslove. Unutar onoga što smo nazvali "Hormuška zajednica", države se obavezuju mirno rješavati svoje sporove i suzdržavati se od sudjelovanja u savezima ili savezništvima jedni naspram drugih. U oktobru 2019. godine iranski predsjednik Hassan Rouhani napisao je pismo svim zemljama Hormuške zajednice, dakle Bahreinu, Kuvajtu, Iraku, Kataru, Omanu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kako bi ih zvanično pozvao da se pridruže inicijativi. Ta je pozivnica još uvijek na stolu.

Preduvjet za uspjeh Hormuške mirovne inicijative ili bilo koje druge inicijative jest da vlade u regiji - i strane sile – prihvate konkretne činjenice. Prije svega, činjenicu da budućnost regije mogu i trebaju određivati ​​samo ljudi ove regije. Svaki drugi pristup osuđen je na neuspjeh. U tu svrhu, Zapad mora napustiti svoju politiku pokroviteljstva ili slijepe podrške lošem ponašanju država njegovih sljedbenica u ime sučeljavanja s imaginarnom prijetnjom Irana. Sve obalne države Perzijskog zaljeva, bez iznimke, moraju biti uključene u bilo koju regionalnu inicijativu, a i regionalni i strani akteri moraju prihvatiti i poštivati ​​legitimna nacionalna prava, interese i sigurnosne brige svih.

Zapadnjaci, a posebno Amerikanci, moraju reformirati svoje razumijevanje Irana i regije ako žele izbjeći pogreške koje su uvijek činili u prošlosti. Moraju prepoznati i poštivati ​​osjetljivost ljudi u regiji, posebno njihovo dostojanstvo, nezavisnost i nacionalna postignuća.

Mi u ovoj regiji sposobni smo sami riješiti vlastite probleme, pod uvjetom da stranci ne sabotiraju kako bi postigli kratkoročne interese ili pomogli unaprijediti ciljeve svojih neetičnih klijenata. Tokom protekle četiri godine, nažalost, nekoliko smo puta bili na rubu katastrofe. Iran je pokazao stratešku suzdržanost tokom ovog razdoblja, ali Irancima strpljenje ponestaje, a odluka koju je naš parlament usvojio u decembru to jasno pokazuje: Ovaj novi zakon obavezuje Iran da, ukoliko se sankcije ne ukinu do februara, poveća obogaćivanje urana i ograniči međunarodne inspekcije.

Prozor mogućnosti za novu američku administraciju neće biti zauvijek otvoren. Inicijativa je isključivo na Washingtonu. Prvi korak administracije Bidena trebao bi biti pokušaj nadoknađivanja - a ne pokušaj iskorištavanja - opasnog nasljeđa Trumpovog maksimalnog poraza. Administracija Bidena može započeti ukidanjem svih sankcija uvedenih nakon Trumpovog dolaska na vlast i zalaganjem za ponovni ulazak i poštivanje Nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, bez promjene njegovih odredbi koje su rezultat teških pregovora. Takav potez otvara nove mogućnosti za mir i stabilnost u našoj regiji.