SAHAR

SaharTV - Joe Biden će uskoro preuzeti uzde vanjske politike, a veća kreacija totalno anti-internacionalističkog, lažno-ljevičarskog demokratskog establišmenta nije mogla biti pronađena.

"Camelot" Johna Kennedyja bilo je čarobno vrijeme za američke ljevičare. Šteta što njegovo obećanje nije u potpunosti ostvareno - njegov pokušaj oružanog svrgavanja Kubanske revolucije nije uspio vratiti fašističke saveznike Washingtona na vlast.

Veoma je zanimljivo kako su Lyndona Bainesa Johnsona srušili masovni protesti kojima nije bilo ravnih sve do Donalda Trumpa. Razlika je u tome što su protesti protiv Johnsona bili potpuno antiimperijalističke i internacionalističke prirode - protiv njegovog nastavka Kennedyjevog rata protiv vijetnamskog naroda - dok je pokret "nikad-Trump" potpuno samozatajan u amerikanizmu i vitalno zabrinut za ponovnu potvrdu američke dominacije i prestiža.

Istovremeno s instalacijom Joea Bidena, Jimmy Carter se pere (opet) u popularnom novom filmu pod nazivom "Rock & Roll President". Njegovo stvaranje Talibana, drugačije gledanje na smrtne vodove progresivnog sveštenstva u El Salvadoru i Gvatemali i pokušaj uništavanja iranske revolucije očigledno su manje važni za njegovo naslijeđe od njegovog muzičkog ukusa.

Bill Clinton bio je prvi predsjednik Baby Boomera i sigurno je promijenio stvari. Potpuno je zakotrljao Reagan-Bushovu hladnoratovsku politiku nenapadanja socijalističkih nacija bombardiranjem Jugoslavije u nestabilnu fragmentaciju koja traje i 30 godina kasnije.

Barack Obama zaslužio je svoju Nobelovu nagradu za mir za možda čak pet minuta svog predsjednovanja - zatim je bombardirao sedam muslimanskih zemalja, povećao borbe u Afganistanu i Iraku i oružane stravične ratove u Libiji, Siriji i Ukrajini radi unapređenja američkih interesa.

Pošteno se kaže - s obzirom na ratove protiv američkih Indijanaca - da je Donald Trump, usprkos svom poticanju nestabilnosti u nekoliko nacija dovoljno hrabrih da se otvoreno suprotstave američkom imperijalizmu, zapravo bio najmanje ratoboran predsjednik od Thomasa Jeffersona. Tokom Trumpovog mandata američke demokrate crtale su praznine širom svijeta i žestoko kritikovale Trumpa zbog nespremnosti da produži Obamine vojne sukobe i započne nove.

Ali, zašto takvo iznenađenje zbog ratovanja današnjih demokrata?

Gore navedeno je nasljeđe demokratskih lidera nakon Drugog svjetskog rata i ono se stalno osvježava neameričkom krvlju.

Joe Biden će uskoro preuzeti uzde vanjske politike, a veća kreacija totalno anti-internacionalističkog, lažno-ljevičarskog demokratskog establišmenta nije mogla biti pronađena.

Historija pokazuje da moramo biti spremni, pa vrijedi pogledati zemlje koje će Biden vjerojatno pokušati uništiti. Naposlijetku, demokratski predsjednici uvijek pokušavaju nekoga uništiti.

Zemlje prejake za napad, ali koje će Biden pokušati izazvati na rat

Sjeverna Koreja: Šteta za porodice koje su još uvijek uništene posljednjim ostatkom hladnog rata: Korejski poluotok podijeljen od strane SAD-a. Ujedinjena Koreja bi gotovo sigurno stvorila hiperkonkurentnu, top 5 globalnu ekonomiju. Zbog toga Japan i SAD to neće dopustiti - strah od korejske snage. Biden će sigurno preokrenuti Trumpove pregovore - prezirane širom američke glavne struje - zbog manjih ustupaka. Ali pobjeda u ratu ovdje je nemoguća - pokušalo se i nije uspjelo, i uprkos možda najstravičnijim američkim ratnim zločinima ikad.

Iran: Zbog 70 godina sankcija, Sjeverna Koreja zaostaje u performansama u Istočnoj Aziji, ali u muslimanskom svijetu - Iran je lider u performansama unatoč desetljećima ubojitih sankcija. Strah od iranske snage razlog je zbog kojeg Biden vjerojatno neće spektakularno preokrenuti američku politiku prema Iranu. Washington i Tel Aviv neće pristati na dvije stvari: Iran kao uspješnog regionalnog lidera koji promoviše mir na Bliskom istoku i na cvjetajuću, naprednu muslimansku republiku bilo gdje. Biden će se vjerovatno ponovno pridružiti nuklearnom sporazumu, ali samo će se vratiti Obaminoj politici: ne poštujući je, namjerno je podrivajući, a opet javno tvrdeći suprotno. Ovo gubljenje vremena je nepravedno za Irance, ali vrlo korisno za Pentagonce i lobiste, koji su uvijek imali samo jednu politiku: srušiti iransku revolucionarnu vladu. Neće biti vojnog napada na Iran, jer bi se završio samo katastrofom - isto kao i sa Sjevernom Korejom, ali Iranu nije potrebna nuklearna bomba: on je lider performansa muslimanskog svijeta.

Kina: Uz svu svoju antikinesku retoriku, Trump nije bio vojno ratoboran kao Obama - njegov "pivot prema Aziji" dokazao je da je američko-kinesko smanjenje neprijateljstva gotovo. Jednostavno, trgovinski rat ne može se porediti s hladnim ratom i na kraju ostati vjerodostojan. Biden će samo pojačati ove provokacije, jer Washington jednostavno ne može tolerisati konkurenta koji odbacuje neoliberalni oblik kapitalizma u korist "obostrano korisne saradnje" u poslu. SAD su davno izgubile rat protiv Kine - sada gube bitku za globalnu političko-kulturnu pažnju: Kina je bila jedina velika ekonomija koja je rasla 2020, i jedna od rijetkih koja je porazila koronavirus. Biden će ovdje i dalje beskorisno udarati američku glavu o zid, a također će pokušavati prisiliti američke saveznike da beskorisno čine isto.

Rusija: Američka vojna nadmoć nije isključena samo iz iranskih voda Perzijskog zaljeva već i na nebu - rusko učešće u Siriji to je dokazalo. Podsticanje rata u siromašnoj, susjednoj Ukrajini bio je dokaz da SAD znaju da je izravno sudjelovanje u Rusiji potpuno nedostižno. Jedini način na koji Washington može zadržati smanjenje napetosti izvan stola - jedino rješenje među jednakima - je histerično i patetično inzistiranje na tome da ruski operativci (poput Trumpa) uništavaju Ameriku iznutra. Apsurdno, ali Amerika još uvijek vodi hladni rat: borbu da svi prihvate američki san.

Kuba: Krajnje desni latinoamerički imigranti (s Kube, Venezuele i drugdje) ušli su u svoju drugu, pa čak i treću generaciju u SAD-u. Izbori 2020. godine pokazali su da njihova suštinski reakcionarna priroda blista - pripisivali su im epitet sile koja je Floridu zaokrenula u korist Trumpa. Kako bi Floridu pretvorio u plavu, mogli smo vidjeti kako je Biden gradio na Trumpovom zastrašujućem povećanju američke blokade protiv kubanskog naroda. Neprilike cirkusa, koji je američka politika, mogu zahtijevati ponovno pokretanje Kennedyjevog napada na Zaljev svinja, koliko god to bilo beskorisno protiv gotovo nadasve ujedinjenog kubanskog naroda čija je politička inteligencija među najboljima na svijetu.

Venezuela: Venezuelska snaga uvijek se podcjenjuje u zapadnim medijima, ali nema naznaka da Biden ima namjeru povući se iz Washingtonove "Monroeve doktrine", koja Latinsku Ameriku proglašava dvorištem Washingtona.

Iran i Venezuela hrabro obogaćuju očigledne ideološke veze između dvaju država inspirisanih socijalistima komercijalnim vezama - može li Biden prisiliti američku mornaricu da interveniše? Trump je pokazao nesklonost otvorenom ratu, ali je li Biden ikad glasao protiv rata?

Mali: Poraženi u Afganistanu, Iraku i Siriji – gdje je dvadesetogodišnji rat Washingtona protiv muslimanskog svijeta? Mogu li SAD preokrenuti svoju dugogodišnju politiku ustupanja Zapadne Afrike francuskom imperijalizmu i otvoriti novi front na suprotnom kraju muslimanskog svijeta?

Francuska je napala Mali 2013. bez odobrenja UN-a, ali sada postoji neviđeno gunđanje zbog vlastitog "beskrajnog rata": Ako bi bilo koja zapadna država mogla izabrati polu-ljevičarskog predsjednika, to bi bila Francuska, a to bi se moglo dogoditi 2022.

Sigurno je Biden otvoren za ideje ovdje, s obzirom na to koliko je njegovog kabineta bilo uključeno u uništavanje Libije. Jesmo li zaista pametni da zamislimo da će se Biden mirno povući iz muslimanskog svijeta? Sigurno nije obećao ništa slično.

Sjedinjene Države: Ovo nije nepotreban i provokativan dodatak. Bidenova, kojeg nazivam "korporativnim Joeom" prošlost u trajanju od pola stoljeća pretvaranja matične države Delaware u možda najveće svjetsko porezno utočište za velike biznise, već je pomogla u uništavanju Main Streeta kako bi se platiloo spašavanje Wall Streeta tokom Velike recesije. Ekonomska katastrofa 2021. godine bit će još gora za Main Street nego što je bila grozne 2020. godine, tako da je put za Ameriku kristalno jasan: masovna ekonomska preraspodjela i nivoi investicija pod kontrolom vlade iz doba Roosevelta.

 Naravno, te dvije stvari su totalna anatema s obje strane prolaza u SAD-u, ali kažu da vrijeme čini čovjeka: Baš kao i Obama, Biden ima istu šansu da raskine s neuspjelim decenijama "kapuljače", ekonomske desničarske ideologije – a hoće li "Corporate Joe" priznati koliko je spektakularno pogriješio dosad? Na kulturnoj razini, Biden nije osudio histeričnu, osvetoljubivu taktiku iz doba McCarthyja koja je šokantno prijeteća za 75 miliona Trumpovih glasača - hoće li Biden poticati građansku neslogu kao način odvraćanja od još neoliberalnijih, krajnje desničarskih ekonomskih politika koje će zasigurno pokazati nepopularnim? Da li „nikad-trampizam“ nikada neće biti okončan? Sunce zalazi u Trumpovoj eri, ali jučer predviđa šta će donijeti sutra.

I u ekonomskoj i u vanjskoj politici demokrati imaju iste prednosti kao i 2008. godine: svijet koji ih moli da isprave nepravde prethodne republikanske administracije, kontrola oba doma Kongresa i američki narod koji očajnički treba samo nekoliko zdjela vladine kaše iz najbogatije države na svijetu.

Ove su prednosti ostale potpuno neiskorištene.

Nismo cinični da kažemo da su ove prednosti neiskorištene slučajno ili iz nemara ili gluposti, već da su neiskorištene dizajnom.

Sto posto ispravno kažemo da je odbijanje demokrata da djeluju ispravno od 2008. do 2016. godine direktno izazvalo uspon Trumpa, političara čija je jedina korist u svjetskoj historiji to što je pokazao koliko uporno američki sistem i njegova politička/kulturna elita odbijaju da pomognu nižim slojevima vlastite nacije i svijeta.

Biden ima mnogo toga da preokrene, ali kako da nam njegova zabilježena prošlost i prošlost Demokratske stranke daju osnovu za optimizam?

Međutim, ovo je inauguracijska sedmica u SAD-u - ako sada nismo optimistični u vezi s Bidenovom administracijom, historija snažno sugeriše da nam Biden vjerovatno neće pružiti novu priliku.

Ramin Mazaheri/ PressTV

(Stavovi autora ne predstavljaju nužno i stavove Sahar Balkan.)