Postavljane Samanthe Power na čelo USAID Obamina smrtonosna spoljna politika vraća se na bis
SaharTV - Novoizabrani predsjednik Joe Biden zaokružio je svoj hiper-ratoborni kabinet sa Obaminim pokretačem Samanthom Power, čija je zloglasna doktrina „odgovornosti za zaštitu“ ohrabrila tog predsjednika da bombarduje sedam zemalja – rekord poslije Drugog svjetskog rata.
Power je zvanično imenovana kao šef američke Agencije za međunarodni razvoj (USAID), meke moći, koju navodno koriste američke obavještajne službe za donošenje promjene režima i druge sumnjive poslove u okviru administriranja humanitarne pomoći ili „promovisanja demokratije“.
USAID, tobože nezavisna agencija koja je povezana sa State Departmentom, ozloglašena je po prelivanju dolara poreskih obveznika u grupe „civilnog društva“ u zemljama u kojima naknadno niču „revolucije“ koje podržava Washington, bilo da se radi o Nikaragvi, Venecueli, Ukrajini ili negdje drugdje.
Preuzimajući vođstvo agencije, Power bi efektivno nastavila tamo gdje je stala kao ambasador pri Ujedinjenim nacijama pod vodstvom Baraka Obame, putujući po svijetu da bi „popravila“ ono što su SAD slomile tokom posljednjih nekoliko decenija i pomogla da se sruši bilo koji vođa koji pokuša da im stane na put.
Pod Obamom, SAD nisu samo pokrenule neviđeni broj udara dronovima. Zahvaljujući doktrini „odgovornosti za zaštitu“ koju je sila pomogla, u kojoj je vojna intervencija „opravdana“ pukim potencijalom genocida ili masovnog ubijanja, ruke vrhovnog komandanta su slobodne da započnu ratove čak i bez odobrenja Kongresa. Preoblikovanje ratnih djelovanja u dijelo humanitarizma bio je brilijantan udarac, iako je krajnje zao, i predstavljao je dvostruke standarde koje su SAD postavile sebi i NATO u odnosu na ostatak svijeta.
Na osnovu neglasanja u kongresu, već rezolucije UN, SAD su uskočile u katastrofalni rat sa Libijom 2011. godine, slijedeći Powerinu preporuku da proglasi zonu zabranjenog leta pod lažnim obrazloženjem da lider Moammar Gadafi namjerava da pobije svoj narod. Powerina “odgovornost za zaštitu”, poznata i kao signalizacija vojne vrline, dozvolila je Washingtonu da uništi ono što je bila najnaprednija zemlja na afričkom kontinentu prije nego što je njen lider počinio neoprostiv zločin sugerišući da afričke države prodaju svoju naftu pod novom valutom zlatnog dinara. Propagandisti vješti u groznoj umjetnosti zvjerstva-pornografije raspoređeni su da skrenu pažnju svijeta na pretpostavljenu sklonost libijskog vođe da hrani svoje vojnike Viagrom kako bi mogli da siluju bespomoćne civile.
Zajedno sa takvim crtanim prikazima zla, Powerina spretna umjetnost pretvaranja ilegalnih agresorskih ratova u toplo nejasno „humanitarno bombardovanje“ pokazala se velikim poklonom Obaminom predsjedništvu. Potpisivanje Kongresa, prethodno zahtijevano prije uključivanja SAD u rat, postalo je suvišno. Nije iznenađujuće da je ona bila glavni zagovornik zauzimanja libijskog pristupa u Siriji, gdje se Obamina administracija umjesto toga usredsredila na obuku „umjerenih” pobunjenika povezanih sa istom Islamskom državom (IS, ranije ISIS / ISIL) i šefovima Al-Qaede iz Washingtona navodno se borila i čini se da je uzela velike kreativne slobode u vezi sa njenom opozicijom okrenutom protivljenju saudijskom ratu u Jemenu koji podržavaju SAD.
Bivši predsjednik George Bush je možda loše savjetovan pokrenuo rat protiv zla koji je unakazio Srednji Istok i bankrotirao SAD bukvalno i moralno, ali je barem pokazao otpor odmjerenom, kastriranom Kongresu bez kičme. Naoružan Nobelovom nagradom za mir, Obama je nastavio bombardovanje Avganistana i Iraka i proširio borbeno pozorište na još pet zemalja prije nego što je njegov drugi mandat završen – bombardovao je više država nego bilo koji drugi američki predsjednik od Drugog svjetskog rata.
Iako pojam „odgovornost za zaštitu“ nije prešao usne Trumpove administracije – predsjednik Donald Trump ne bi ni mrtav hvalio politiku Obaminog doba – paradigma „prvo bombarduj, pitaj kasnije“ i dalje ostaje na snazi. Trump je oborio Obamine rekorde u pogledu naređenih vazdušnih udara i ubijanja civila, i zamalo poveo SAD u rat s Iranom, naredio vazdušni napad koji je ubio iranskog generala Quds snaga Kassema Soleimanija, a da se nije potrudio da to prvo raščisti sa Kongresom.
Power je u nedavnom članku o spoljnim poslovima jasno stavila do znanja da se njena uvjerenja nisu promijenila – ona prezire Trumpovu tupu estetiku, a ne afinitet prema bombardovanju zemalja koje ne predstavljaju prijetnju za SAD. Ona poziva SAD da zahtjevaju određeni nivo antikorupcijskih mjera od bilo koje zemlje koja traži preferencijalne trgovinske sporazume, kao da SAD (a posebno njen novi šef) može da stane na moralnu stranu u pogledu korupcije. Power čak odbacuje naziv Global Magnitsky Act, nazvan po poreskom savjetniku zloglasnog prevaranta Billa Browdera.
Ali čitajući između redova te dugotrajne pjesme o američkoj izuzetnosti, jasno je da je njeno iznenadno zanimanje za međunarodnu korupciju ukorijenjeno više u porastu antikorupcijskih protesta širom svijeta nego u bilo kojoj iskrenoj zabrinutosti. Kao lider USAID, ona će imati zadatak da pronađe i iskoristi slabe tačke u ciljanim državama putem grupa „civilnog društva“ koje agencija finansira. A ako to znači pretvarati se da brinete o korupciji dok radite za administraciju koja se utapa u njoj, neka tako bude. Power nije dobila nagradu Henrija Kissingera za moral ili etiku.
