SAHAR

SaharTV - Ono što mi u Iranu – dok smo izloženi najzlobnijim i najzaslijepljenijim sankcijama – svjedočimo kristalno je jasno: Aktualni režim Sjedinjenih Država nema nikakvu jasnu viziju za budućnost svjetske zajednice, napisao je iranski ministar vanjskih poslova Muhammad Džavad Zarif, u kolumni za Iran Daily Online.

U nastavku svog članka, on piše:

Svojeglavost i nepredvidivost Sjedinjenih Država nema nikakve veze s majstorskom realizacijom teorije igara (game theory). Aktualni režim u Washingtonu – pored izrazito lošeg upravljanja krizom uzrokovanom pandemijom COVID-19 u toj zemlji ili slabljenja mira i stabilnosti širom svijeta – uopšte nema nikakvu stvarnu strategiju, osim što zaslijepljeno i tvrdoglavo napada na sve one koji podržavaju vladavinu prava i zakona na globalnom nivou.

Veoma je indikativan način na koji se Sjedinjene Države odnose prema Rezoluciji 2231 Vijeća sigurnosti Organizacije ujedinjenih nacija kojom je potvrđen Sveobuhvatni plan zajedničkog djelovanja (JCPOA) poznatijeg kao Sporazum o iranskom nuklearnom programu te je samim tim ta Rezolucija i neodvojiv dio Sporazuma.

Iran, Sjedinjene Države, Rusija, Kina, Britanija, Francuska i Njemačka su u junu 2015. godine, s namjerom da odstrane sve vrste zabrinutosti vezanih za suštinu isključivo mirnodopskog nuklearnog programa Irana i istovremeno oslobađanje iranskog naroda od neljudskih i nepravednih sankcija, postigle izuzetno važan sporazum. Sjedinjene Države i još nekoliko država potpisnica su, kao dio obaveza propisanih samim Sveobuhvatnim planom zajedničkog djelovanja, zajedno pripremile i predložile Rezoluciju 2231 koju je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija na koncu i usvojilo. Rezoluciji je pridodato punih 90 stranica Sveobuhvatnog plana zajedničkog djelovanja čime je taj akcijski plan postao neodvojiv dio same Rezolucije, a Rezolucijom je Sveobuhvatni plan zajedničkog djelovanja dobio svoju potvrdu od strane međunarodnog prava. Pa ipak, Vlada Sjedinjenih Država je u maju 2018. godine objavila da jednostrano obustavlja učešće u Sveobuhvatnom planu zajedničkog djelovanja. Iran i ostatak međunarodne zajednice se od tog trenutka nalaze u izvanrednoj situaciji u kojoj svjedoče kako Sjedinjene Države, kao prva država u historiji Ujedinjenih nacija, ne samo da krše jednu obavezujuću rezoluciju koju su sami pripremili i predložili nego još i kažnjavaju sve druge države i kompanije koje pružajući podršku provedbi Rezolucije 2231 podržavaju i međunarodno pravo. Kao što sam proteklog mjeseca upozorio Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, i ovdje ponavljam da postojeće stanje niti je poželjno, niti održivo. Prema tome, mi se sada nalazimo u jednoj međufazi kroz koju moramo proći.

Uporno i nadasve ratoborno širenje laži poput pogrešne i krivotvorene tvrdnje o regionalnoj saglasnosti o posljedicama opredijeljenosti država potpisnica Sveobuhvatnog sporazuma o zajedničkom djelovanju da poštuju sadržaj Rezolucije 2231, uključujući i normalizaciju odbrambene saradnje Irana sa ostatkom svijeta potvrđenu u oktobru, nije ništa više doli još jedna mudro osmišljena smicalica kojom Vlada Sjedinjenih Država nastoji prikriti svoje stvarne i nadasve zlonamjerne motive: Amerika je u nastojanjima da sruši Rezoluciju 2231, uprkos nametanju nemilosrdnog „maksimalnog pritiska“ kojem je do sada izložen neki narod, a koji običnom iranskom narodu onemogućava čak i pristup lijekovima i medicinskoj opremi u doba širenja najsmrtonosnije pandemije koju je svijet iskusio u poslednjim decenijama, pretrpjela poraz. Amerika se sada nada da će nametanjem pogrešnog tumačenja sadržaja iste one rezolucije koju je 2018. godine unilateralno napustila uspjeti da sruši istu tu rezoluciju. Na meti takvog dubinski destruktivnog djelovanja i ponašanja Sjedinjenih Država nalazi se cjelokupna struktura Ujedinjenih nacija. Metode koje Sjedinjene Države prakticiraju u ovim svojim namjerama usmjerene su prema tome da Ujedinjene nacije iskoriste kako bi tu svjetsku organizaciju suštinski uništile.

Vezano za sve navedeno, postoje određene teme i posljedice koje bi morale biti uzete u ozbiljno razmatranje:

Prvo i najbitnije: Neko se može čuditi tome kako rušenje samo jedne rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija po nekom jasno određenom pitanju može imati mnogo šire i mnogoobuhvatnije implikacije. Međutim, ta mogućnost postoji i potkrijepljena je jasnim dokazima i činjenicama. Bude li Vijeće sigurnosti prisiljeno uništiti neku svoju rezoluciju zbog silničkog ponašanja neke svoje članice, suštinski će iskusiti višegeneracijsko nazadovanje u rezultatima vezanim za jačanje multilateralnog uređenja svjetske zajednice. Bez poštovanja svih svjetskih sila prema principima zarad čijeg poštivanja i realiziranja je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija i uspostavljeno, Vijeće sigurnosti neće moći djelovati u skladu sa svojim obavezama, a s druge strane niti jedna nacija neće moći prihvatiti nepovredivost jurisdikcije, autoritet i provedbenu snagu tog međunarodnog izvršnog tijela.

Ne bismo trebali zanemariti činjenicu da je aktualni režim koji upravlja Amerikom, na jedan veoma djetinjast način, u doba najgore pandemije bolesti u svijetu, istupio iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) da bi sada ispoljio ozbiljna nastojanja usmjerena prema preuzimanju predvodničke uloge u reformiranju iste te svjetske organizacije, čak i po cijeni nanošenja ozbiljne štete svojim najbližim zapadnim saveznicima.

Bude li Sjedinjenim Državama dozvoljeno da se nastave kretati tim smjerom, svijet će nazadovati prema standardima prema kojim „moć stvara pravo“. Iako bi to moglo biti primamljivo ratoljubcima iz doba Hladnoga rata koji danas teže ostvarivanju nekih drugih interesa i ciljeva, ipak ne bi smjeli zaboraviti činjenicu da čak i logika sile koja je vladala u toku Hladnoga rata ima svoje granice: Obje sile prošlog stoljeća su svjedočile smanjenju svoga međunarodnoga uticaja zbog vojnog poraza u Avganistanu; državi čiji bruto nacionalni dohodat (GDP) je četrnaest puta manji od godišnjeg prihoda kompanije Apple.

Mi smo, također, tokom proteklih godina svjedočili na koji način američka administracija, posredstvom intenzivnih napada na međunarodne organizacije i sporazume, nastoji međunarodno pravo zamijeniti vlastitim nacionalnim zakonima. Praktično, Federalne rezerve Sjedinjenih Država su te koje odlučuju s kojim stranama će evropske kompanije ostvarivati trgovinsku i drugu poslovnu saradnju, a ne evropske vlade. To se jasno vidi na primjeru provedbe Rezolucije 2231 i realizacije projekta izgradnje gasovoda North Stream.

To što su na nametanju nadležnosti vlastitih unutarnjih zakona, odnosno nacionalne jurisdikcije, na globalnom nivou do sada insistirale isključivo Sjedinjene Američke Države, ne znači da će ta nastojanja i dalje ostati vezana samo za Ameriku. Otvaranjem te Pandorine kutije bi se vremenom i druge države ili kompanije mogle početi pozivati na jurisdikciju svojih nacionalnih zakona u međunarodnim odnosima, čime bi u konačnici mogla biti ugrožena prava običnih građana i privatnih preduzeća; i to u takvom razvoju događaja nije nešto što bismo imali pravo smatrati nezamislivim. Nije, dakle, teško zamisliti budućnost u kojoj bi obični građani i privatna preduzeća bila suočena s ekstrateritorijalnom primjenom višestrukih nacionalnih zakona koji bi ograničavali putovanja, trgovinu i međunarodne investicije te time predstavljali ozbiljan retrogradan korak za naš globalizirani svijet.

Dakle, međunarodna zajednica općenito - a posebno Vijeće sigurnosti UN-a - suočavaju se s važnom odlukom: Da li potvrđujemo poštovanje vladavine zakona ili se vraćamo zakonu džungle?

U trenutku kada je Iran dokazao svoju otpornost, izdržljivost i odlučnost naspram silničkih pritisaka, duboko sam ubijeđen da će članovi Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija u narednim, veoma osjetljivim, sedmicama i mjesecima, uspjeti osujetiti izborno-kampanjske namjere Vlade Sjedinjenih Američkih Država da uništi ono što se može smatrati diplomatskim uspjehom dvadeset i prvog stoljeća, te da neće dozvoliti da u tom procesu strada ono što je ostalo od multilateralizma i međunarodnog prava.