SAHAR

U knjizi Sapijens, kratka istorija ljudskog roda, koja je postala svojevrsni povijesno-antropološki bestseler (ako toga uopšte ima u svijetu nauke), autor Yuval Noah Harari, svjetski poznat istoričar mlađe generacije, kaže vrlo argumentovano da je rat jedna od najorganizovanijih ljudskih djelatnosti.

 

Nije to nikakav, kako se to paušalno zna reći, sukob rulje, suprotnih tabora, niti ekscesno ljudsko djelovanje. Harari nas kroz svoju studiju vodi na istorijsko putovanje od prvih ratova, napose prvog genocida – onoga koji su počinila plemena homo sapijensa nad neandertalcima, pa do dana današnjeg.

 

I zaista, za rat vam je potrebna visoka socijalna inteligencija, vjera u imaginarne stvari (bogove, toteme, idole), dobra koordinacija velikih grupa ljudi koji se ne poznaju (Harari zaključuje kako je najveća primarna grupa u kojoj se svi članovi mogu poznavati direktno i ostvarivati socijalne kontakte ona od 150 ljudi), materijalna uvezanost i sve ono što nazivamo logistika. Od prvobitnih zaliha kože i pšenice do današnjih rudnika uranijuma.

 

Balkanski arhipelag ratne zabave

 

Zašto je sve ovo bitno za jedno područje svijeta, jedan krajičak čovječanstva zvani Balkan, još užu Bosnu i Hercegovinu koja je kulturni, materijalni i ideološki obod evropskog kontinenta? Pogotovo ako gledamo proizvodnju, upravo fabričku proizvodnju ratne retorike od strane bh. nacionalnih lidera i boldovanje iste u medijima?

 

Krenimo redom. Često je prisutan, gotovo naivan, stav kako lokalni nacionalni lideri i njihove udarne maskote (Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović) kreiraju ratnohuškački ambijent kako bi skrenuli pažnju s mnogo bitnijih stvari poput ekonomije, privrede, tzv. života običnog čovjeka, šta god to značilo. Ovo naprosto nije tačno, jer njih život te prosječne jedinke nikako ne zanima, do zla boga im je dosadan i ne postoji bilo kakav nivo empatije.

 

S druge strane, upravo su te “dosadne” rendom odabrane jedinke i njihova pusta potreba za populizmom, senzacionalizmom, vijestima u kojima dominira narativ krvi i tla, sa pratećim epitetima, te jedinke koje čine masu – najveći krivac zašto nam je medijsko nebo ratom ofarbano. Masa ište rata i krvi!

 

Kada Milorad Dodik povodom presude Ratku Mladiću kaže: “Za srpski narod, general Mladić je istinski heroj i patriota koji je organizovao i vodio Vojsku Republike Srpske i spriječio genocid nad srpskim narodom u BiH i Hrvatskoj. Ovo nije presuda ni Republici Srpskoj, ni srpskom narodu, ni srpskoj vojsci. Ovo je pokušaj udara na slobodu čitavog jednog naroda”, on jasno stavlja do znanja da je heroj = Ratko Mladić, čime ne samo da se krše prava žrtava nego se i implicitno u drugoj rečenici vrši jedna perfidna vrsta autoviktimizacije srpskog naroda. Ovakva i beskonačno mnogo drugih izjava potpuno su legalne i legitimne. Paradoksalno, ukoliko se ne prenesu u etar, u javnost kao takve, možete snositi i zakonske posljedice.

 

Jer, ne postoji, preciznije, nije usvojen, Zakon o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina u BiH, pa je izjava legalna i legitimna, zakonita, a njeno neobjavljivanje vas može stajati radnog mjesta od strane uredništva medija. Ali, ne treba ulaziti u aksiološki meritum ove i ovakvih izjava, koliko god to istinoljubivost željela. Za sve one koji žele ući u bit Dodikove imitacije ratnih lidera, tu je odličan tekst Aleksandra Brezara.

 

Šta je starije: medijska koka ili Dodikovo jaje?

 

Hajdemo posmatrati Dodika kao proizvođača ratnih vijesti iz ugla druge dvije strane. Medija i percipijenta – sveopšte javnosti. Bukvalno sve i jedan medij će zbog čitanosti, klikanosti, gledanosti, slušanosti i njihove svetosti oglašivača, pod naznakom promtno prenijeti ovu gore vijest s Dodikove presice. Prenijeće isto tako i vijest o Dodikovom crtanju mapa, oponašanju Radovana Karadžića i njegove ratne retorike. Malo manje će se medijski u odnosu na sve ovo propratiti onaj paralelizam Dodika iz 1996. koji izjavljuje da ratni zločinci moraju u Haag, a na skali bitnosti, najava otvaranja zadnje dionice brze ceste Banjaluka-Doboj, biće negdje pri kraju sveopšteg interesovanja. Jer, još je rano, izbori su dogodine, primijetiće iskusniji.

 

Zašto je to tako? Možemo mi odmah i jedino, kao što je gore rečeno, da hoće optužiti medije da svojom politikom SAMOSTALNO prave arhitekturu novog predratnog doba. Jer Dodik je zlatna medijska koka, pa što da ne?

 

Ali, to je simplifikacija i naprosto nije tačno.

 

Evo vam i primjera: Agencija SRNA je 23. novembra 2017. objavila kako će penzije u RS-u biti povećane za 4%. Dabome, to je ništa ili gotovo ništa, ali to penzionerima zaista znači. Međutim, ova vijest je prošla ne ispod radara, nego je u stelt tehnologiji nestala sa medijske mape. A, pričamo o ustaljenom klišeiziranju kako nam treba dobrih, pozitivnih, pa makar i malih pomaka u medijskoj sferi.

 

Penzioneri su dobrim, malim ekonomskim pomakom (koliko god on bio trivijalan i ispolitiziran) zaslužili da dobiju nekakvo povećanje penzije, ali, hej, koga boli briga, kaže medijska scena u momentu kad se Milorad Dodik očituje o Ratku Mladiću. To je efemerna stvar čak i za Srnu, koja je direktni Dodikov medijski PR medij.

 

Granatiranje strahom niskog intenziteta i starina Mugabe

 

Pa se onda valja opet vratiti na Hararija, koji navodi da je rat skupa i preskupa rabota sa svakog mogućeg gledišta, ali da medijska simulacija rata ukorijenjena u ljudski mozak može vrlo dobro nadomjestiti realnu situaciju. Najprostije rečeno, ukoliko nemate dovoljno novca za pravi, dobar je i medijski rat, ili barem prizivanje rata, kako bi se podanici držali u stalnoj pripravnosti i permanentnoj traumi, koje izaziva strah niskog intenziteta. A, taj strah gotovo po pravilu vodi ka ujedinjenju grupe i većoj poslušnosti prema alfa mužjaku. Od Hamurabija, preko Džingis-kana do Milorada Dodika. Broj revolucija u odnosu na broj permanentnih vlastodržačkih evolucija je zanemariv u istoriji ljudskog roda. Što će reći da većina autarha provede relativno miran i uspješan totalitarni politički život.

 

Prije uvođenja još jednog igrača na političku scenu, nije zgoreg napomenuti kako je Robert Mugabe u teledirigovanom puču u svojoj 97. godini “dobrovoljno odstupio sa vlasti”. On je, decenijama koristeći prirodne resurse (pre)bogatog Zimbabvea, stvorio privatno kraljevstvo i svenarodnu bijedu. Pa onda opet nije zgoreg napomenuti da je Mugabe jednom prilikom izjavio kako će vladati do stote godine, a onda se povući. I šta nakon svega reći za Mugabea i većinu vlastodržaca u svijetu do li da su za siromašne kaste i klase proživjeli život političkih Hugh Hefnera.

 

A, kako je to moguće? Pustimo sad Zimbabve i Zemljin šar. Kako je moguće da ljudi poput Dodika, Izetbegovića, Čovića ili primjerice Vučića, s bitnim svojstvima autarha i s ratnim narativima, a neki poput Vučića i ratnom prošlošću, vladaju relativno stabilno ovim našim prostorima?

 

Stabilokratija, opijum za narod

 

Stabilokratija je relativno nov politički pojam na našim prostorima, ali kako sada stvari stoje, vrlo brzo će se preseliti u nominalne mejnstrim vode. Radi se o sljedećem: svjetske, a prije svega evropske velike sile poput Njemačke i Francuske u rukavicama EU, shvatile su da je bolje imati na vlasti tog autarhičnog alfa mužjaka nego nekakvog umivenog odistinskog demokratu. Balkanski narodi ne vole demokrate, ne slušaju beta, gama i delta mužjake.

 

Stvar je posve jednostavna i slikovita. Dosadilo je briselskim birokratama slušati tužbalice o nekakvim uspjesima demokrata, zalivenih narodnim prezirom. Pa je onda bolje da narod tlači jedan demijurg Vučić dok god gleda prema Berlinu, pa je bolje da narod tlači jedan ultrapragmatik Dodik (dok Amerikanci ne kažu basta), pa je bolje da južne krajeve predvodi ekspozitura HDZ-a u vidu Dragana Čovića ili infrastrukturno superjaka SDA s Bakirom Izetbegovićem.

 

Što nas dovodi do sljedeće konkluzije: dok se tajno propagira stabilokratija, nikada Dragan Čavić neće biti bitan politički faktor u RS-u, nikada Slavo Kukić neće biti perjanica bh. Hrvata, a, zlobnici bi dodali, nikada Bakir vođa pored jake Sebije.

 

No, šalu na stranu (ako je šala), stabilokratiji apsolutno ne smeta ratni diskurs balkanskih vođa. Dapače. Dok postoji ta unutrašnja stabilnost bazirana na vladavini strahom i dok se ispunjavaju MMF i ostali aranžmani – RAT JE DOBRA VIJEST. Rat prodaje novine, rat homogenizira biračko tijelo, rat, doduše, ne postoji na terenu, jer, što reče legendarni Muhamed Čengić, para nemaa… Dakle, dok se vode virtuelni ratovi, sve je potaman. Svima.

 

Izražavanje zabrinutosti i ostali užasi postmoderne

 

A evo vam i primjer. U svojoj kolumni za Nezavisne novine, tragično dosadnog naslova “Nije dovoljno učinjeno tokom 22 godine mira”, Visoki predstavnik za BiH, Valentin Inzko, kaže: “Uspostavljena je Centralna banka zajedno sa stabilnom monetom; Bosna i Hercegovina je uvela najefikasniji sistem indirektnog oporezivanja u Evropi; uspostavljene su zajedničke oružane snage i druge ključne institucije i agencije; izvršena je reforma policije i pravosuđa, uvedene su nove registarske tablice i jedinstveni putni dokumenti. To su samo neki primjeri.”

 

Pa se nadovezuje: “Divim se običnim građanima Bosne i Hercegovine. Kada vidim njihove talente, njihov nesalomljivi duh, čvrsto sam uvjeren da oni zaslužuju bolje: bolje plate i penzije, bolje osnovne i srednje škole i univerzitete, bolje zdravstvene i druge usluge. Ukratko, zaslužuju bolju i realističniju perspektivu.”

 

Čak malo i prijeti lokalnim političarima: “Političari trebaju da prestanu potkopavati rad pravosudnih institucija i uzdrže se od pokušaja da ih kontrolišu. Umjesto toga, treba da jačaju te institucije i da poštuju njihove odluke. Zvaničnici u tim institucijama treba da rade nezavisno i profesionalno, u skladu sa najvišim standardima.”

 

Eto vam stabilokratije na djelu. Nije baš najbolje, moglo bi biti i bolje, ne bi bilo loše da se ujedinite… Sve u svemu, diletantski uradak koji samo cementira postojeće političke elite na vlasti.

 

Dabome da je Bruxellesu ili Washingtonu stalo do mira, ali ga paradoksalno imaju u najvećoj količini od strane lokalnih političara koji svoju retoriku baziraju na ratnom i ratnohuškačkom narativu. A kako se plebs osjeća pod četvrt vijeka starim politikama i njihovim titularima? A, slušajte, posve je efemerno, dok taj plebs autarhe bira. Jer loša vijest je dobra vijest, a rat je najbolja vijest sve dok je pod okriljem lažne vijesti i u službi paralizacije progresa i revolucija zasnovanih na klasnoj neravnopravnosti kao pogonskom gorivu.

 

Kad te ide karta, i Orban je na tvojoj strani

 

Otišli bismo u široku širinu kada bismo kao olakšavajuće faktore za dominaciju desnice u BiH potkrijepili tzv. “svjetskim momentom”, pogotovo “evropskim momentom”, gdje se na obodima kontinenta poput Mađarske ili Poljske desnica ustoličila i gdje se u njenom srcu, poput Berlina ili Pariza, eksponencijalan rast desnice objašnjava ksenofobijom, ali sve su to faktori koji itekako idu u prilog lokalnim političkim elitama da ostanu tu gdje jesu barem još jedan izborni ciklus.

 

Ako imate medije, ako imate političare s predominantnim autokratskim crtama ličnosti, ako vam međunarodna zajednica zvanično priča jedno, a održava stabilokratiju pod onim hinjskim geslom “dobro je, samo da ne puca”, ako se sve to dešava u stakleniku dopingovane evropske desnice, onda je situacija u BiH, i ona medijska i politička i, kako se to voli reći, široko društvena, u uncu onakva kakva treba biti. Matematički tačno i precizno, s ovakvim javnim mnijenjem imamo ljude i politike kakve trebamo imati.

 

Za utjehu nam ostaje, opet matematički jasan fakt, kako fizičkog rata ovdje neće biti, jer je po Harariju, i napose po svakom normalnom ljudskom biću koje zna sabirati, rat suviše dobro organizovana, skupa i uvezana djelatnost, a BiH i okruženje, na sreću, nemaju kapaciteta za takav “luksuz”.

(Dragan Brusać)