SAHAR

SAHARTV - Poruke saučešća arapskih državnika, povodom smrti bivšeg predsjednika izraelskog cionističkog režima Šimona Pereza, proizvele su veliki broj reakcija i kritika palestinskih ličnosti.

Nakon dvije sedmice kome nastale moždanim udarom došlo je do smrti bivšeg izraelskog predsjednika Šimona Pereza. Međutim, njegova smrt je pokazala gorku realnost arapskog svijeta. Ova gorka realnost se očitovala mnogobrojnim porukama saučešća arapskih državnih čelnika i zvaničnika. 

Ministar vanjskih poslova Bahreina Halid bin Ahmed Ale Halife je na svojoj stranici na društvenim mrežama izrazio saučešće povodom smrti Šimona Pereza i dalje napisao: "Mirno spavaj Šimone Perezu, ratniče i mirotvorcu. Blisti istok zadugo neće svjedočiti likom tvog kalibra." 

Predsjednik palestinske samoupravne oblasti Mahmud Abbas je otišao korak dalje od šefa bahreinske diplomatije i pored odlaska na njegovu sahranu, u reakciji na Perezovu smrt, rekao da on ne samo da nije bio duhovni otac Izraela nego je bio i predvodnik palestinske nacije. 

Član izraelskog Kneseta Ejub Kurraiz Likud partije je rekao: "Kada je jedan od lidera arapskih monarhija Perzijskog zaljeva čuo za Perezovu smrt tim povodom je plakao nekoliko minuta." 

U uvjetima kada pojedini arapski državni zvaničnici ovakvo reagiraju na smrt ratnog zločinca Pereza, čuveni politički analitičar Robert Fisk u članku objavljenom u dnevnom listu Indipendent piše: "Suprotno onome što zapadni državnici i mediji propagiraju, Šimon Perez nije bio čovjek mira. Kada sam čuo informaciju da je Perez umro istog momenta sam se sjetio prizora krvoprolića, paljevina i likvidacija. Ja sam vlastitim očima vidio rezultate njegovog rada i djelovanja. Svojim vlastitim očima sam vidio rastrgana tijela palestinske djece." 

Čuveni arapski pisac i autor Ali Ebu Na'meh je na svom Facebook profilu napisao da je Perez umro prije nego li je odgovarao za počinjene ratne zločine. 

Ovdje se postavlja pitanje zašto postoji takva razlika u stavovima arapskih državnika i istaknutih arapskih i zapadnih nezavisnih političkih analitičara? 

Tokom 50. i 60. godina pa sve do konca 70.-tih prošlog stoljeća, protivljenje sa Izraelom i podrška ugroženom palestinskom narodu je bio faktor koji je arapskim državnim čelnicima i monarsima davao kredibilitet. Arapske zemlje su u nekoliko navrata samostalno ili u sklopu koalicije i zajedničkim vojnim operacijama ratovale protiv Izraela među kojima se može ukazati na ratne operacije tokom 1967. i 1973. godine. Simpatije i popularnost egipatskog predsjednika Džemala Abdunasera je opala nakon njegovog poraza u ratu sa Izraelom 1967. godine. 

Istovremeno, Enver Sadat je iskoristio ratnu opciju protiv Izraela kako bi pojačao simpatije kod egipatskog i arapskog naroda, međutim svestranom podrškom Zapada cionističkom režimu, predsjednik Sadat nije uspio provesti svoj plan. Ujedno je Sadat udario temelje promjeni stava arapskih lidera prema izraelskom cionističkom režimu i doveo je do potpisivanja mirovnog sporazuma sa izraelskim režimom 1979. godine poznatijeg kao sporazum iz Kamp Dejvida. Nakon toga, arapske zemlje su tokom devedesetih godina na mirovnim konferencijama u Madridu i Oslu indirektno priznale postojanje izraelskog cionističkog režima i na taj način su učinile korak naprijed ka udaljavanju od mogućnosti postizanja mirovnog sporazuma u Palestini. Tokom devedesetih godina, pojedine arapske zemlje poput Omana i Katara su u svojim prijestonicama otvorile trgovinska predstavništva izraelskog režima čime su stvoreni uvjeti za početak stvaranja bilateralnih odnosa sa Tel Avivom. Pojedine druge arapske zemlje su sa izraelskim režimom posjedovale tajne diplomatske veze. 

Sve ove činjenice su se dešavale u uvjetima kada cionistički režim ne samo da nije smanjio intenzitet svojih zločina nad palestinskim, pa čak i libanskim narodom nego je na okupiranom palestinskom teritoriju počeo snažne operacije promjene identiteta u starim palestinskim gradovima u kojima je počeo graditi doseljeničke kolonije. Stoga, može se zaključiti da nije došlo do promjene Izraela nego su se arapski lider i monarsi promijenili. 

Glavni razlog promjene stava i identiteta arapskih lidera jeste u tome što oni svoj opstanak na vlasti vide samo uz direktnu i svestranu podršku Zapada, odnosno Sjedinjenih Američkih Država, a glavni preduvjet američke administracije da stane u odbranu arapskih lidera jeste njihov mirni i pacifički odnos prema Izraelu. Sa druge strane, arapski suvereni u ovoj igri pridobijanja američke podrške koriste faktor Izraela koji preko svojih lobija u Sjedinjenim Američkim Državama posjeduje veliki uticaj, snagu i moć.