Stanje izbjeglica u svijetu na Svjetski dan izbjeglica
SAHARTV – Od samog nastanka ljudske zajednice, prvobitnih ljudskih civilizacija i društava uvijek je postojala jedna vrsta saradnje i solidarnosti među pripadnicima ljudskog roda tako da je pitanje izbjeglištva – ili kako su to stari govorili "gurbetluka" – uvijek bilo prisutno među ljudima.
U trenutnom vremenu kada su društveni život, mas-mediji i telekomunikacije doveli do jačanja interakcije i saradnje među pripadnicima drugih naroda i zajednica i samo pitanje definisanja odnosa i saradnje ili solidarnosti među narodima ili nacijama je poprimilo veliki značaj posebno zbog činjenice što se tom pitanju posvećuje institucionalna pažnja. Ova važnost se također može vidjeti u vidu stvaranja zakona i pravila koja se tiču izbjegličke populacije, njihovih ljudskih prava i pitanja izbjeglištva tako da je u međunarodnom saopštenju o ljudskim pravima, u 13. i 14. poglavlju naveden slučaj prava izbjegličke populacije da bi nakon toga ovo saopštenje preraslo u konvenciju o pravima izbjegličke populacije a nakon toga je došlo i do pripreme i usvajanja protokola o statusu izbjeglice u svojstvu najpreciznijeg i najdetaljnijeg međunarodnog dokumenta na ovu temu. Ovaj dokument je usvojen na Generalnoj skupštini Organizacije ujedinjenih nacija prije 65 godina, tako da se svake godine 20. juni obilježava kao Svjetski dan izbjeglica. Slučaj izbjeglištva je tokom historije imao svoje uspone i padove dok je danas pretvoren u jedan od najznačajnijih društveno-političkih kretanja u svakom društvu i na međunarodnoj sceni. Danas je jedna od najvažnijih kriza i izazova za evropske vlade upravo izbjeglička kriza nastala usljed ratova i oružanih konflikta u regionu zapadne Azije. Zapravo, može se reći da postoje jasni i neporecivi dokazi i činjenice na temu da su gotovo sve današnje izbjegličke krize povezane sa ratnim okršajima i militarizmom u regionu. Isti ti ratni pohodi i militarizam koji je primjetan u regionu su zapravo posljedica ratobornosti i borbe za interese evropskih zemalja u ovom dijelu svijeta. Potezi zapadnoevropskih vlasti u od 17. do 19. stoljeća su doveli do formiranja robovlasništva a nakon toga i kolonijalizma tako da je veliki broj lokalnih zemalja i naroda došao pod kolonijalnu upravu evropskih kruna. To je zaostavština koju su evropske zemlje iza sebe ostavile u regionalnim zemljama, posebno u Africi i Aziji. Današnje imperijalističke a nekadašnje kolonijalne velesile su sebi dale za pravo da se vojno ili drugačije miješaju u svim svojim bivšim kolonijama, u svakom momentu kada osjete da su njihovi vojni ili ekonomski interesi došli pod znak pitanja ili u opasnost. Ovo je tema koja se jasno može primijetiti u oružanim sukobima i agresijama tokom posljednjih nekoliko decenija – posebno u Iraku, Siriji ili Afganistanu.
Ono što je izuzetno važno u ovom memenu jeste činjenica da su upravo te zapadne zemlje glavni uzročnici nastanka ovako velikog broja izbjeglica širom svijeta dok sa druge strane nisu spremne da prihvate određeni brojne populacije ili im dodijele azil, boravišnu dozvolu ili državljanstvo. Naprotiv, iste ove zemlje svakodnevno rade na usložnjavaju uvjeta za izbjegličku populaciju ali i na kompliciranju njihovog boravka na teritorijama ovih zemalja. Svi ti uvjeti stvaraju strašne posljedice po izbjegličku populaciju – mnogi od izbjeglica bivaju uhapšeni pod izgovorom da su ilegalni imigranti, prebacuju se u prihvatne centre i zatvore gdje provode vrijeme bez rješavanja njihovog statusa.
U ovom vremenskom intervalu, i pored otvorenih potreba za pružanjem podrške izbjeglicama u sklopu humanitarnih i humanističkih aktivnosti, evropske zemlje nastavljaju usvajati složenije zakone koji onemogućavaju dolazak izbjeglica na njegove teritorije. Članice Evropske unije, poput Poljske, Mađarske i Slovenije su zatvorile svoje državne prelaze pred izbjegličkim talasom. Danska je usvojila nove zakone koji joj omogućavaju nastavak nasilničke i tiranske politike prema izbjeglicama gdje se može ukazati na otimačinu imovine i vrijednih predmeta od izbjeglica. Austrijske vlasti su u svojim represivnim i otežavajućim zakonima nametnule nova ograničenja tako da su saopštile da se u roku od 3 godine treba dati odgovor o prihvatanju ili odbijanju zahtjeva za dodjelom izbjegličkog statusa ili azila. Njemačka i Švedska su ranije imale otvorenija vrata pred izbjeglicama ali danas rade na pripremi restriktivnih mjera u cilju ograničenja dolaska imigranata na njihove teritorije. U dijelu zakona se govori da će ilegalne izbjeglice biti protjerane na teritorije njihovih domovina i matičnih zemalja. Razlog tome jeste nepostojanje mehanizma provedbe zakona i sporazuma o statusu izbjeglice štoje dovelo do toga da se izbjeglice u različitim evropskim zemljama suoče sa mnogobrojnim problemima i ograničenjima.
