SAHAR

SAHARTV – Od samog početka nuklearnih pregovora Islamske Republike Iran i G5+1 (Sjedinjene Američke Države, Ruska federacija, Kina, Velika Britanija, Francuska i Njemačka) Amerikanci su u više navrata i sa različitim metodama pokušavali da temu iranskih raketnih kapacitet uvrste u sadržaj pregovora.

I sada, nakon postignutog nuklearnog sporazuma i početka implementacije programa zajedničkog djelovanja BARDŽAM može se primijetiti da Amerikanci sve više i ozbiljnije potenciraju ovu temu. Pitanje koje se može ovdje postaviti jeste – zašto Sjedinjene Američke Države udaljene od Irana i Perzijskog zaljeva više hiljada kilometara i pored čestih vojnih vježbi sa susjednim arapskim monarhijama regiona Bliskog istoka, sa tako velikim paradoksom pod znak pitanja stavlja redovne vojne vježbe iranskih oružanih snaga na iranskom teritoriju i u skladu sa odbrambenim ciljevima? Do sada je prezentirano mnogo različitih scenarija o ponašanju Sjedinjenih Američkih Država u atmosferi nakon postizanja BARDŽAM-a. Tema koja je danas, odnosno posljednjih nekoliko mjeseci, potencirana od strane američkih zvaničnika jeste „prijetnja“ iranskih raketnih kapaciteta. Američki državni zvaničnici tvrde da su ubijeđeni da novotestirani iranski balistički projektili imaju mogućnost nošenja nuklearne bojeve glave zbog čega bi se ove iranske vojne aktivnosti trebale ispitati. Zajedničko pismo Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika generalnom sekretaru Organizacije Ujedinjenih nacija se možda može okarakterisati prvim korakom na tom putu. U tom pismu se pokušava implicirati da između raketnih testiranja iranskih oružanih snaga i postignutog nuklearnog sporazuma, odnosno sadržaja rezolucije 2231 Vijeća sigurnosti Organizacije Ujedinjenih nacija postoje kontradiktornosti. Drugi dio ovog scenarija se odnosi na davanje američkih garancija njihovim lokalnim arapskim saveznicima. I na tom planu američka administracija na čelu sa predsjednikom Barakom Obamom slijedi više ciljeva. Sa jedne strane ovakvim postupcima američka administracija svojim regionalnim saveznicima želi reći da postignuti nuklearni sporazum sa Iranom neće utjecati na njihovu stratešku i bezbjedonosnu saradnju sa arapskim monarhijama regiona Perzijskog zaljeva dok sa druge strane potenciranjem ranije pokrenute ideje i programa „iranofobije“ pored preuvličavanja iranskih raketnih kapaciteta iste te raketne kapacitete želi predstaviti prijetnjom za regionalne zemlje i bezbijednost regiona Perzijskog zaljeva, odnosno Bliskog istoka, pa i cijelog svijeta kako bi na taj način primorala svoje regionalne saveznike na kupovinu novog američkog naoružanja. Istovremeno, na ovaj način Amerikanci pokušavaju narušiti ravnotežu snage, moći i uticaja na zapadu Azije a sve u korist izraelskog cionističkog režima. Posljednja posjeta ministra vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država Džon Kerija bliskoistočnim zemljama – tačnije Bahreinu i Iraku, kao i susret sa ministrima vanjskih poslova šest arapskih monarhija iz Vijeća za saradnju Perzijskog zaljeva (Kraljevina Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Bahrein, Kuvajt i Oman) može se analizirati upravo iz tog stava. U svakom slučaju, odnos Sjedinjenih Američkih Država prema raketnim kapacitetima Islamske Republike Iran se može smatratio dijelom globalne inostrane politike Bijele kuće prema pokušaju organičavanja strateških odbrambenih kapaciteta iranskih oružanih snaga. U navedenom postupku slabljenje izvora kapaciteta nacionalne bezbjednosti i odbrane, odnosno slabljenje odbrambene infrastrukture iranskih oružanih snaga se na neki način može smatrati jednim od osnovnih ciljeva američke administracije. Američki zvaničnici da bi postigli ono što su zamislili u regionu, odnosno u vezi svog ponašanja prema Iranu, koriste se svim mogućim metodama – ponekad to rade koristeći se prijetećim rječnikom i povezivanjem sa mogućnošću pregovaranja sa iranskom stranom oko njenih raketnih kapaciteta a ponekad govore o ekonomskim sankcijama gdje sankcijama u sektoru tehnologije namjeravaju nanijeti udarac iranskom društvu.