Iran i SAD: Trvenje se nastavlja
SAHARTV - Prije osam dana ajatollah sejid Ali Hamenei, vođa Islamske revolucije je tokom susreta sa novoizabranim članovima Vijeća vjerskih eksperata rekao da SAD ima plan za promjenu iranskog državnog sistema, ali da su njihovi pokušaji za državnim udarom osuđeni na propast.
Ajatollah Hamenei je istakao da Iranci ne treba da zaborave šta su Sjedinjene Američke Države uradile u njihovoj zemlji, te treba da zapamte ko je bio uz Iran. Prema njegovim riječima, Zapad nije predstavnik cijele međunarodne zajednice, nego samo pojedinih zemalja.
On je istakao da oni koji žele nešto loše Iranu sada trče da stanu u red da bi sa Iranom normalizirali odnose.
Ajatollah Hamenei je istakao da normaliziranje odnosa sa SAD-om ne ide u korist Iranu.
Iranski nuklearni dosije je završen u julu 2015. godine ali nije prouzrokovao normaliziranje odnosa dvije zemlje.
Zvanični Vašington je ukinuo samo dio sankcija protiv Irana 17. januaru ove godine. SAD i dalje nastavlja sprovoditi sankcije protiv Irana.
Iz SAD-su su poručili kako protiv Irana, zbog raketnog balističkog programa, uvode nove sankcije. Potez je došao manje od 24 sata nakon što su druge sankcije, vezane uz iranski nuklearni program, ukinute. Te sankcije nisu ni približno snažne kao prethodne te su uvedene protiv 11 iranskih kompanija i pojedinaca.
Postoje tu, nedvojbeno, i politički motivi. Uvođenjem novih sankcija neposredno nakon ukidanja starih, SAD se dodvorava onim regionalnim akterima koji su iznimno gnjevni zbog iranskog izlaska iz izolacije, a to su primarno američki saveznici Saudijska Arabija i cionistički Izrael.
Oglasili su se i iz Irana prozvavši SAD za licemjerje ističući kako se u isto vrijeme američko oružje koristi protiv ljudi u Palestini i Jemenu. Nadalje, glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova, Husejn Džaberi Ansari, rekao je kako će Iran, bez obzira na ove sankcije, nastaviti jačati svoje raketne kapacitete.
S novim pravcem svoje bliskoistočne politike Vašington danas ima ozbiljnih razlika u mišljenju i postupanju sa svojim tradicionalnim prijateljima, kao i novonastale zajedničke interese sa starim protivnicima. Ova zbunjenost se neće riješiti u skorije vrijeme. Među temeljnim pitanjima, koja se više ne mogu skrivati od američke i svjetske javnosti, jeste da li može jedna autoritarna država koja odrubljuje glave, sprovodi žestoke i antiislamske diskriminacijske postupke protiv žena, izvozi fundamentalističku vehabitsku ideologiju i finansira El-Kaidine saradnike, zaista biti američki saveznik?
Iran je, priznali to oni ili ne, ključan u američkoj viziji Bliskog istoka. Uprkos krhkom partnerstvu u nuklearnom pitanju, SAD nikad nisu izgubile iz vida moć Irana.
Teheran bi mogao dati posljednju riječ u Siriji i jedini je koji može stabilizovati Irak. Obama je napravio ono o što su prijašnje američke vlade samo razmišljale - prihvaćen je stav iranske centralne uloge na širem Bliskom istoku. Međutim, upravljanje odnosa s rastućim Iranom mogao bi da bude najveći izazov novije američke historije.
Problem prepoznavanja partnera i protivnika neće otići niti će postati lakša za SAD. Ako Vašington želi da popravi stanje u Siriji biće mu potrebna pomoć starih protivnika, Rusije i Irana. Ako želi održivost nuklearnog dogovora, moraće da sarađuje sa Teheranom, a ne da ga ograničava. Istovremeno, taj će odnos imati negativnog učinka na tradicionalne veze Amerike i Izraela, Egipta i Saudijske Arabije.
Ali, to je cijena samonametnute uloge SAD-a na Bliskom istoku u kojemu je Vašington podstakao transformacije od čijih posljedica ne može pobjeći i čija odgovornost iscrtava događaje u ovom dijelu svijeta danas.
Sjedinjene Američke Države su više puta do sada propustile priliku da poboljšaju odnos sa Iranom. Postoje mnogobrojni primjeri koji su godinama zagorčavali odnose Irana i SAD-a. Stoga se na ovo pitanje treba gledati realistično. Obama tvrdi da nije neprijateljski orijentisan prema Iranu, dok s druge strane tvrdi da nakon implementiranja nuklearnog sporazuma ide u smanjenju opasnosti koja prijeti regionu Bliskog istoka. Barack Obama je velikim dijelom postao američki predsjednik zahvaljujući svojim vanjskopolitičkim stavovima. Vrlo rano je istupio kao protivnik rata u Iraku, što mu je dalo prednost pred Hillary Clinton, svojom protukandidatkinjom na predizborima Demokratske stranke. Analitičari danas upravo vanjsku politiku smatraju najslabijim aspektom njegove vlasti. U svom inauguracijskom govoru 2009. godine Obama je poručio američkim neprijateljima kako je spreman “pružiti ruku ako su voljni otvoriti svoju šaku”. Nakon samo devet mjeseci u Bijeloj kući dobio je Nobelovu nagradu za mir. Očekivanja su bila velika. S druge strane, Obamini odnosi s Izraelom od početka su krenuli krivo. Izraelski lobi, tradicionalno naklonjen demokratskoj stranci, nije podržao Obaminu kandidaturu za predsjednika. Dvodržavno rješenje izraelsko-palestinskog pitanja bio je prioritet Obamine administracije dobar dio njegovog drugog mandata. Za to je zadužio prvog američkog diplomatu Johna Kerrya. Benjamin Natanjahu je međutim bio neumoljiv, pa Kerryeva mirovna misija nije dala rezultata. Uspostavljanjem trajnog mira između Izraela i Palestine Obama je naumio opravdati svoju Nobelovu nagradu za mir. Ovo će zamršeno pitanje morati pričekati neke druge, bolje dane. Nakon svega rečenog, da bi došlo do poboljšanja odnosa Irana i Sjedinjenih Američkih Država nakon nuklearnog sporazuma potrebno je mnogo toga, jer dosadašnji pregovori dvije zemlje su se odnosili samo na nuklearne pregovore. Odnos Irana prema SAD-u će se promijeniti onog trenutka kada SAD uistinu promijeni svoje dosadašnje ponašanje.
