SAHAR

SAHARTV - Predsjednici Ruske federacije i Republike Turske Vladimir Putin i Redžep Tajjib Erdogan su tokom tekuće godine obavile više susreta i tom prilikom vodili ozbiljne razgovore o jačanju saradnje u ekonomskom i energetskom sektoru iako postoje velike razlike u stavovima oko pojedinih svjetskih pitanja i kriza.

Ruski predsjednik Putin u Kremlju je ugostio turskog kolegu Erdogana u srijedu nakon što su obojica prisustvovali programu proklanjanja obnovljene Centralne džamije - najveće u Evropi - u ruskoj prijestonici Moskvi. Pored bilateralnih odnosa dvije zemlje dvojica predsjednika su razgovarala o mnogim temama oko kojih nemaju zajednički stav - posebno kada je riječ o rješenju sirijske krize. Pa ipak, ona tema koja je izuzetno značajna i o kojoj je bilo mnogo govora jeste saradnja u energetskom sektoru. Dvojica predsjednika su podržali trenutnu ekonomsku i trgovinsku saradnju ali su ipak podržali zajednički stav da bi robna razmjena nakon 2023. godine trebala dostići sifru od 100 milijardi dolara. Naglasak na jačanje bilateralne saradnje dvije zemlje, posebno širenju saradnje u energetskom i ekonomskom sektoru dolazi u uvjetima kada dvije zemlje imaju različite, pa ponekad i oprečne stavove o pojedinim međunarodnim pitanjima i žarištima među kojima su krize u Siriji, Ukrajini i trenutne promjene u Egiptu, gdje vidimo da su stavovi zvanične Moskve i Ankare kontradiktorni. Sirijska kriza je ipak posljednjih godina jedan od najznačajnijih kamena spoticanja u odnosima dvije zemlje. Rusija je od samog početka dešavanja u Siriji insistirala na politici nemiješanja u unutrašnja pitanja te zemlje i protivila se intervencijama straniih zemalja u pravcu rješenja sirijskog konflikta dok je sa druge strane turska vlast činila sve što je mogla u pravcu obaranja sa vlasti sirijskog predsjednika Bešar el Asada. Ali ovoga puta vidimo da je tokom susreta dvojice državnika došlo i do promjene u njihovim stavovima prema dešavanjima u Siriji. Ruska federacija je proteklih mjeseci povećala svoje vojno prisustvo na sirijskom tlu. Moskva je u proteklim godinama maksimalno pružala diplomatsku, političku i drugu vrstu pomoći sirijskim vlastima ali danas vidimo da se ta pomoć proširila i na vojnu komponentu. Sa druge strane veliko insistiranje turskih vlasti na obaranju vlade sirijskog predsjednika Bešar el Asada nije urodilo plodom i stoga sada vidimo da je Turska u znatno slabijoj poziciji nego ikada ranije, a ta slaba pozicija je oslabljena izostankom podrške turskih saveznika sa Zapada u nekim od prijedloga zvanične Ankare za svrgavanje sa vlasti predsjednika Asada. Zapada je prestao pružati podršku beznadežnim radikalnim potezima turskih vlasti prema sirijskoj krizi. Ipak, stiče se utisak da dvije zemlje u trenutnim uvjetima imaju veliku potrebu za postizanjem zajedničkog stava prema sirijskom pitanju. Za Moskvu, dobijanje podrške sirijskih susjeda, posebno Turske, je prijeko potrebno kako bi bila u stanju da lakše i bez problema provede svoju politiku prema dešavanjima u Siriji, dok sa druge strane Turska se nada da će uz rusku pomoć biti u stanju da pronađe obrazli izlaz iz krize u Siriji, odnosno da će biti u stanju da uz rusku podršku ostvari uticaj na dešavanja u susjednoj Siriji. Iako sve rečeno ne može značiti da će doći do promjene stava zvanične Moskve i Ankare prema sirijskom pitanju ali obije zemlje se nadaju da će ovim metodom na raspolaganje dobiti mnogo više izbora u svojim naporima za rješenje regionalnih i međunarodnih kriza.