SAHAR

SAHARTV - U vrijeme kada se poveća rasprava o protivljenju migracijama, ekstremističke partije širom Europe dobijaju moć.

Ovaj problem se poklopio sa nezadovoljstvom bijelaca i kršćana zbog migracije velikog broja muslimana iz ratom pogođenih zemalja na Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Ove ultradesničarske partije imaju ovakva uvjerenja: Ultradesničarski su nacionalisti, zainteresirani su za širenje kršćanskhi vrijednosti i ograničavaju prostor migrantima. Ultradesničarske partije u Europi nastoje da prodru u Europski parlament. Ono što je neosporno je činjenica da zapadnjačka umiješanost u ovim državama češće djeluje kao destabilizirajući faktor nego kao pomoć.
Mnogi od onih koji danas stižu preko Mediterana i Jugoistočne Europe su, zapravo, iz Afganistana, Iraka i Sirije – država koje su negativno pogođene zapadnim politikama.
Nije suvišno dodati da mnogi bježe iz nekoliko afričkih država gdje su prisutne duge posljedice europskog kolonijalizma. Svi smo veoma svjesni kako (de)kolonijalizam i globalizacija daju doprinos u mijenjanju zapadnjačkih zajednica kao i u prevladavanju ravnoteže između nacionalnih i globalnih sila (istovremeno izazivajući stalno slabljenje i rušenje nacionalnih država) sa utjecajem na neke segmente europskih društava, posebno bjelačke radničke klase.
Ekonomska kriza dalje je ojačala navedene strahove stanovništva, kao i dalji rast nezaposlenosti u nekim dijelovima, te povremeno pojavljivanje potpunog nedostatka solidarnosti među ljudima i državama, što se vidi u Grčkoj. Generalni sekretar Italijanske episkopske konferencije, biskup Nunzio Galantino, upozorava protiv „nekolicine jeftinih trgovaca koji su spremni kazati nevjerovatno lude stvari samo da dobiju glasove“.
Ni Francuska, još jedan značajan igrač EU-a, se ne nalazi u boljoj poziciji.
Bernard Cazeneuve, francuski ministar unutrašnjih poslova, vraća izbjeglice nazad do Ventimiglije, bolje rečeno u Italiju, uz jasnu poruku da za njih nema mjesta u Francuskoj.
Na francuskoj strani ova priča dokazuje kako lijevi centar i socijalisti, širom Europe, često ne mogu ponuditi stavove koji su alternativa desničarskim.
Čak i ekonomski su prisutne ogromne razlike između europskog desnog centra i većine koja njeguje tradicionalnu ljevicu koja prihvata neoliberalnu strogost.
U Londonu, kao i u drugim prijestolnicama EU-a, takve politike protiv izbjeglica žele umiriti rastuće glasačko tijelo Marine Le Pen i njenog ultradesnog Nacionalnog fronta – koji će se takmičiti i na regionalnim izborima u području Calaisa kako bi iskoristio situaciju.
Ove desničarske stranke godinama imaju utjecaj na glavne politike kada je riječ o imigraciji i raspravama o državljanstvu i imovini.
Međutim, praćenje njih i političke strategije koju zagovaraju u historiji se pokazalo kao pogrešno. Čak i strateško korištenje krajnje desnice izazvalo je široki spektar negativnih ishoda.
Na primjer, tokom 1980-ih su lideri francuskih socijalista željeli potkopati Golizam. Dali su Nacionalnom frontu pristup televizijskom sistemu, a samim tim i veliku publiku.
Ovo je pristalicama Fronta dalo priliku da otvoreno i intenzivno šire svoju propagandu i omogućilo im da pripreme izborna dostignuća.
Vjera u prijetnju imigracije nije nastala iz ničega, niti ju je ekskluzivno promovirala ekstremna desnica. U prošlosti su neke vlade počele razmatrati imigraciju sa ekonomskog stajališta, te su je vidjeli kao potencijalno destabilizirajuću za društvo.
Konzervativci u nekim europskim državama, uključujući Francusku sa kraja 1960-ih i tokom 1970-ih, kao i Veliku Britaniju, dok su se nosile sa veoma raširenim strahom od nekontrolirane migracije iz Commonwealtha, otišle su čak i dalje i u biti ozvaničile antiimigraciju u političkom radu.
Mediji su dodatno ubacili dvosmislenosti i osjetljive slogane koji su, povremeno, brinuli javnost, a povremeno su, kako su mnogi tumačili, korišteni kako bi izbjeglicama oduzeli ljudske osobine.