SAHAR

SAHARTV - Ekonomski i politički problemi te sigurnosna kriza u Turskoj su rezultat nekonzistentne i kontradiktorne politike zvanične Ankare koju je godinama prije predložio Ahmet Davutoglu u svojoj knjizi, međutim Turci nastoje prikriti to sakrivajući se iza međunarodne koalicije u borbi protiv DAIŠ-a i bombardujući položaje Radničke partije Kurdistana.

Tokom posljednjih godina, a posebno tokom nekoliko posljednjih mjeseci, Turska je suočena sa političkim, ekonomskim i sigurnosnim problemima od kojih su se neki približili statusu kriza. Stručnjaci optužuju Ankaru kako je propustila priliku provesti važne reforme. Privredni rast od 1,7% u trećem kvartalu 2014. i ukupno 2,8% za čitavu godinu - to su pokazatelji o kakvima mnoge zemlje Evrope mogu samo sanjati. Ali u Turskoj oni znače gorko razočarenje i daleko su ispod očekivanja. Jer, Turska se "razmazila" stopama rasta koje su u proteklom desetljeću sezale i do 9% tako da se sad opet mora učiti skromnosti. Teško da će biti ispunjen cilj ekonomskog rasta od 3,3%, makar se tamošnja vlada isprva nadala rastu od 4%. Turska nije samo suočena sa lošim vijestima o njenom privrednom rastu. Stopa nezaposlenosti doduše ionako raste, ali 10,7% nezaposlenog radno sposobnog stanovništva koliko je izmjereno je najveća stopa u posljednje četiri godine - a kod mladih je stopa nezaposlenosti negdje oko 20%. U novoj zgradi burze u Istanbulu već neko vrijeme osjećaju kako strani ulagači 'povlače' kapital iz Turske Dijelom je to povezano s međunarodnim finansijskim tržištem. Otkup vlastitih državnih obveznica američke centralne banke je uzrokovao da investitori povlače novac iz Turske, nadajući se većim kamatama u SAD. Jer privrednom polet Turske proteklih godina je velikim dijelom posljedica što su u tu zemlju ulagali investitori iz inostranstva, a ako oni počnu povlačiti svoj kapital, to bi moglo imati porazne posljedice. Ali stručnjaci smatraju da je za barem dio poteškoća kriva i sama Turska. Hanife Cetin iz instituta Türksam u Ankari upozorava kako je došlo do ozbiljnog pada investicija turskih preduzeća u sektorima poput strojogradnje. Pritom, ta zemlja treba snažnu proizvodnju i više pažnje treba posvetiti istraživanju i razvoju. Slično misli i Međunarodni monetarni fond. Nedavno je Tursku upozorio kako ne smije biti toliko ovisna o stranim investitorima. A nakon 2008. kad su oni potakli privredni rast u toj zemlji, propuštena je prilika da se provedu reforme koje su bile potrebne, smatra kolumnist Ugur Gürses u internet listu Radikal. On smatra problemom i politička previranja u toj zemlji, a privredi ne pogoduju niti optužbe zbog korupcije vladajuće stranke. Jer politika i privreda su uvijek tijesno povezani pa je tako nakon što je uhapšeno više novinara odmah pao i tečaj turske lire. S druge strane, Turska bi mogla završiti u građanskom ratu - to nipošto nisu senzacionalistička nagađanja već potencijalno realni scenarij koji prijeti ovoj zemlji. Što se dogodilo, u kojem trenutku je ova opasnost postala stvarna? Tačku u kojoj izbijanje unutrašnjeg sukoba postaje ozbiljna pretpostavka mogli bismo odrediti na nekoliko načina. Zapravo ih je nekoliko. Neki će reći kako je sama pojava Erdogana na vlasti prije više od 10 godina bila prijelomna tačka, no to nije baš sasvim točno. Tadašnji premijer Erdogan i današnji predsjednik Erdogan nisu nužno isti politički akteri mada govorimo o istoj osobi. Erdogan je osvojio prvi mandat na vlasti još 2003. godine. Treba podsjetiti na to kakvu je Tursku zapravo tada preuzeo. Bila je to Turska ne pred slomom, nego već slomljena. Naime, 2001. godine u Turskoj se desio ekonomski krah. Očekivano, 80-ih i 90-ih godina Turska se vodila prema naputcima MMF-a i Svjetske Banke. To jest dovelo strane investitore, razumljivo, zbog masovne privatizacije državne imovine, ali je u konačnici, također razumljivo, odvelo u duboku ekonomsku krizu. Prvo je izbila politička kriza, a zatim i velike turbulencije na domaćim tržištima. Čak 11 turskih banaka je bankrotiralo 2001. Istanbulska burza (IMKB) zabilježila je 21. februara 2001. historijski pad vrijednosti dionica od ukupno 18,1%. Kamate na kredite su preko noći narasle na 7,500%, dok je nacionalna valuta izgubila preko polovice vrijednosti. Domino efekt je krenuo, a domaći i strani investitori počeli su bježati iz zemlje. Hiljade kompanija je zatvoreno, a milioni Turaka pridružili su se naglo rastućoj vojsci nezaposlenih. Recep Tayyip Erdogan tada je već vrlo dobro poznato lice. Od 1994. do 1998. bio je gradonačelnik Istanbula. U toj kriznoj 2001. osniva svoju stranku, Stranku Pravde i Razvoja, ili skraćeno AKP (turski: Adalet ve Kalkınma Partisi). Stranka je nastala iz islamističkih korijena, ali je službeno zastupala ideologiju "konzervativne demokratije". Prvi članovi bili su konzervativci iz drugih stranaka, a stranka AKP danas ima preko 9 miliona članova. Njihov program bio je idealan za krizom pogođen turski narod koji se okrenuo od sekularnih tradicionalnih stranaka prema AKP-u. S druge strane, turski dnevni list Cumhuriyet, objavio je snimke u oviru izvještaja, istakavši kako Nacionalna obavještajna organizacija (MIT) pruža pomoć zloglasnoj tekfirijskoj grupi. Snimak pokazuje vozače koji priznaju da su „izvršavali svoju dužnost prema državi“ pomažući teroristima da zaobiđu teritoriju blizu izuzetno branjenog sirijskog grada Kobani. Jedan vozač objašnjava kako bi vozila bila praćena agentima MIT-a tokom putovanja, koje bi započelo u Kampu Atme u Siriji, a završilo u graničnom gradu Akcakale u provinciji Sanliurfa, gdje bi teroristi i teret ponovo ulazili u Siriju. Jedan vozač je rekao: „Nisu nam dopuštali da napustimo vozilo kad bismo stigli u Akcakale. Jedan od njih (terorista) bi čekao pored nas. Drugo vozilo bi došlo, parkiralo se pored mog i počeli prenositi teret iz mog vozila u drugo. U mom vozilu je bilo 46 terorista, a poslije sam saznao da ih je još 27 bilo u drugom autobusu. Bili su to muškarci s bradom, neurednog izgleda.“ 5. juna, dnevni list opozicije je još jednom optužio turske vlasti i obavještajnu službu da pomažu DAIŠ-ovim i drugim tekfirijskim teroristima u Siriji, iz Turske. Sirija se bori s velikim brojem terorista od marta 2011. godine. SAD i njeni regionalni saveznici, posebno Katar, Saudijska Arabija i Turska pomažu teroristima koji djeluju unutar Sirije. Međunarodna zajednica već dugo vremena kritikuje Tursku zbog pružanja pomoći tekfirijskim teroristima koji ratuju u Siriji, na što se Turska ne obazire.