Američki ministar finansija Scott Bessent iznio je 27. septembra neuobičajeno kategoričnu prognozu o ekonomskoj budućnosti Irana. Iran će, rekao je, vjerovatno u roku od dvije sedmice isporučiti Kini posljednje količine nafte, nakon čega „više neće imati ništa za trgovinu“.

Nagovijestio je da američka kampanja usmjerena na presijecanje preostalih ekonomskih veza Irana gura zemlju prema tački ekonomskog sloma. Rok od dvije sedmice sada je istekao.

U izvještaju koji je The Washington Post objavio 9. oktobra opisuje se američka administracija koja je, nakon što nije uspjela ostvariti svoje ciljeve onoliko brzo koliko je očekivala, prešla na dugotrajnu ekonomsku kampanju.

U izvještaju se također navodi da je Iran nastavio prodavati naftu i obavljati komercijalne aktivnosti uprkos blokadi, iako su uvedena ograničenja izazvala znatne troškove.

Ključna slabost u proračunima Vašingtona nije nesposobnost da izmjeri prihode Irana od nafte, deprecijaciju valute ili potrebe za uvozom, već nedovoljno razumijevanje ekonomskog sistema kroz koji ti pritisci djeluju.

Iran nije ekonomija koja se prvi put suočava sa sveobuhvatnim vanjskim ograničenjima. Decenijama se prilagođava takvim okolnostima.

Preduzeća su reorganizirala lance snabdijevanja, proizvođači su zamijenili uvozne proizvode domaćim, trgovci su razvili alternativne poslovne veze, a država je stekla iskustvo u upravljanju nestašicama.

Ovakvi aranžmani promijenili su način na koji se ekonomski pritisak odražava na domaće ekonomske prilike.

Ključni argument jeste da se sposobnost Irana da preživi ekonomski rat ne može mjeriti samo štetom koju taj rat nanosi. Potrebno je uzeti u obzir i ekonomski sistem koji se razvio kako bi tu štetu apsorbirao, preraspodijelio i zaobišao njene posljedice.

Taj sistem nije u potpunosti shvaćen. Upravo u tome leži problem za svakoga ko predviđa njegov skori slom.

Uobičajeni narativ o sankcijama često Iran prikazuje kao izvoznika nafte čiji prosperitet zavisi od održavanja pristupa globalnim tržištima.

Ograničite njegovu prodaju nafte, zamrznite njegove finansijske veze, ometajte pomorski transport i uskratite mu pristup naprednoj tehnologiji, pa će ekonomija postepeno izgubiti sposobnost funkcioniranja.

Iran je mnogo više od velikog izvoznika nafte. Posjeduje značajnu industrijsku bazu, poljoprivredu, domaću trgovinu, transportne mreže, finansijske institucije i veliko unutrašnje tržište.

Dokazi iz vlastitog industrijskog iskustva Irana posebno su značajni.

U recenziranoj studiji objavljenoj 2024. godine u časopisu Development and Change, politički ekonomista Zep Kalb analizirao je iransku prerađivačku industriju u periodu od 2011. do 2021. godine, oslanjajući se na industrijsku statistiku, arhivska istraživanja i detaljnu studiju jednog industrijskog slučaja.

Studija je dokumentirala znatan rast proizvodnje i dodane vrijednosti u velikim industrijskim pogonima tokom perioda oštrih sankcija.

Između iranskih godina 2011–2012. i 2021–2022. realna proizvodnja porasla je za približno 70 posto, realna dodana vrijednost za 91 posto, a zaposlenost u industriji za 27 posto.

Ovo su historijski nalazi, a ne pokazatelji sadašnje ratne ekonomije, ali direktno osporavaju tvrdnju da oštre sankcije nužno uništavaju proizvodnu bazu neke zemlje.

Studija je također utvrdila da prilagođavanje nije bilo ravnomjerno. Neke industrije imale su koristi od zamjene uvoza domaćom proizvodnjom, dok su se sektori koji više zavise od strane tehnologije i uvoznih komponenti suočavali s većim poteškoćama.

Prehrambena industrija i hemijska industrija dobile su na značaju dok su se drugi dijelovi prerađivačke industrije suočavali s teškoćama. Pouka nije da sankcije nisu nanijele štetu, već da njihovi učinci zavise od strukture ekonomije kojoj su uvedene.

To je prva velika slabost pojednostavljenog modela ekonomskog sloma. On tretira ekonomiju kao da svi sektori na isti način reaguju na isti vanjski šok.

Iskustvo iranske industrije pokazuje suprotno. Sankcije su pomogle u stvaranju ekonomije koju sada navodno treba da unište.

Iran se decenijama suočava upravo s ovakvim ograničenjima.

Rezultat je složeniji ekosistem formalnih i neformalnih poslovnih aranžmana, domaćih zamjenskih proizvoda, alternativnih dobavljača, regionalnih trgovinskih veza i državnih intervencija, koji se razvijao pod dugotrajnim pritiskom.

Istraživanja ekonomiste Džavada Salehi-Isfahanija o prilagođavanju iranske trgovine dokumentirala su kako su sankcije promijenile geografsku raspodjelu i strukturu trgovine, umjesto da je jednostavno ukinu. Preduzeća su tražila alternativne izvore uvoza i nova odredišta za izvoz.

Financial Times analizirao je ove mehanizme u izvještaju o iranskoj ratnoj ekonomiji otpora, objavljenom 29. marta 2026. godine.

U izvještaju su kao elementi odgovora zemlje na sukob i izolaciju navedeni domaća proizvodnja, zamjena uvoza, trampa, alternativni trgovinski pravci i decentralizacija određenih administrativnih odluka.

U izvještaju se također opisuje nastavak snabdijevanja osnovnim dobrima i isplata plata zaposlenima u javnom sektoru uprkos ozbiljnim poremećajima. Upravo takvi dokazi trebali bi biti u središtu procjene ekonomske otpornosti Irana.

Postoji velika razlika između zemlje koja mora osmisliti alternativne aranžmane nakon izbijanja krize i zemlje čija preduzeća i institucije već godinama razvijaju takva rješenja.

Paradoks je u tome što su ekonomska ograničenja, čiji je cilj izolacija Irana, istovremeno podstakla ekonomske aktere da smanje zavisnost od kanala na koje se ta ograničenja odnose.

Sankcije, koje bi trebale oslabiti ekonomiju, istovremeno podstiču oblike prilagođavanja koji otežavaju buduće pokušaje njenog dodatnog slabljenja.

Greška Vašingtona, koji naglasak stavlja na prihode od nafte, jeste u tome što gubitak tih prihoda tretira kao da je jednak nestanku same ekonomije.

Smanjenje priliva deviza umanjuje mogućnost kupovine uvoznih mašina, specijaliziranih industrijskih sirovina i komponenti, lijekova, prehrambenih proizvoda i druge robe.

Međutim, domaća ekonomska aktivnost obuhvata i transakcije koje se odvijaju u rijalima. Radnici mogu nastaviti raditi, trgovine nastaviti poslovati, domaći proizvođači nastaviti proizvodnju, a preduzeća nastaviti distribuciju robe dostupne na domaćem tržištu.

Ova razlika posebno je važna u Iranu, gdje domaća proizvodnja i poljoprivreda osiguravaju značajan stepen ekonomske diversifikacije koji se ne može obuhvatiti analizom usmjerenom isključivo na ugljikovodike.

Prema procjeni Financial Timesa, iranski izvoz proizvoda od čelika vrijedio je približno sedam milijardi dolara u prethodnoj iranskoj godini. U izvještaju se razmatraju i ne-naftni izvozni proizvodi, uključujući metale, hemikalije i prehrambene proizvode, kao potencijalni izvori deviza.

Ovdje je važna razlika između prihoda i proizvodnje. Zemlja može izgubiti znatan dio prihoda od izvoza, a istovremeno zadržati fabrike, radnike, opremu i domaće distributivne mreže koji omogućavaju druge oblike ekonomske aktivnosti.

Postoji još jedna dimenzija koju je konvencionalnim ekonomskim procjenama često teško obuhvatiti, a to je praktično znanje ljudi koji posluju i zarađuju za život unutar Irana.

Najveća analitička greška bila bi pretpostaviti da Vašington, samo zato što može nametnuti Iranu ogromne troškove, može određivati i koliko će brzo ti troškovi dovesti do ekonomskog sloma.

Istina je da se iranska ekonomija razvijala pod utjecajem višedecenijskih sankcija i da raspolaže većim kapacitetima za apsorpciju njihovih posljedica i prilagođavanje njima nego što su njeni protivnici uzeli u obzir.