S obzirom na nadmoć Islamske Republike na bojnom polju, Iran koristi pregovore kao sredstvo za ostvarenje svojih legitimnih zahtjeva, a ako američka strana, kao i ranije, prekrši obećanja, Iran će se bez poteškoća ponovo vratiti na bojno polje.

Novinska agencija Fars: Mohammad Baker Kalibaf, šef pregovaračkog tima, po dolasku u Pakistan naglasio je da Iran nema povjerenja u Sjedinjene Države. Također je istakao da su SAD tokom dvije prethodne runde pregovora pokrenule rat protiv Irana, te naglasio da su prekid vatre u Libanu i oslobađanje blokiranih sredstava preduslovi za pregovore.

Uprkos tome i nepovjerenju prema protivniku, javnost postavlja pitanje zašto je Iran proglasio primirje i ušao u pregovore s američkom stranom.

Prva tačka jeste da u historiji nijedan rat nije bio bez kraja. Svi ratovi, čak i oni iz ranog islamskog perioda u kojima je učestvovao Poslanik, imali su početak i kraj. Ključno pitanje je da li je Iran izabrao pravi trenutak za završetak rata.

Ako se tok rata ukratko analizira na osnovu zvanično objavljenih ciljeva Irana i njegovih protivnika, jasno je da SAD i Izrael nisu ostvarili nijedan od svojih ciljeva: smjenu vlasti, uništenje raketnih kapaciteta, uništenje nuklearnih postrojenja i uklanjanje iranskog uranija.

S druge strane, Iran je ostvario svoje ciljeve: uništavanje američkih baza, nanošenje općih i specifičnih udaraca cionističkom režimu, potpunu kontrolu nad Hormuškim moreuzom, rušenje percepcije američke sigurnosne dominacije u regionu, te nametanje promjena u globalnim odnosima, uključujući i među evropskim saveznicima SAD-a, uz niz taktičkih uspjeha, poput teškog poraza neprijatelja u napadu na Isfahan, poznatog kao „Tabas 2“.

Prema tome, rat je zaustavljen u trenutku kada je Iran ostvario svoje ciljeve, dok neprijatelj nije postigao nijedan.

Druga tačka odnosi se na sam prekid vatre. Nije riječ o tome da je protivnik zatražio primirje i da ga je Iran odmah prihvatio. U prethodnim sedmicama američka strana je upućivala zahtjeve za primirje, na koje je Iran odgovarao raketnim napadima. Prekid vatre je, dakle, uspostavljen u trenutku koji je odredio Iran, a ne SAD.

Treća tačka odnosi se na uslove primirja. Prije dvije sedmice Trump je iznio 15 tačaka koje su u suštini odražavale ratne ciljeve protivnika, uključujući ukidanje obogaćivanja uranija, njegovo iznošenje iz zemlje i eliminaciju raketnog programa.

Međutim, prema priznanju samog američkog predsjednika, pregovori su zasnovani na deset tačaka koje je predložio Iran. Čak i ako druga strana kasnije tvrdi da ih ne prihvata, ostaje činjenica da ih je Trump u početku prihvatio, a ukoliko ih ponovo prekrši, Iran neće ništa izgubiti i može se lako vratiti nastavku rata.

Četvrta tačka odgovara na pitanje zašto rat ne završiti bez pregovora. Iran ima legitimne zahtjeve koje želi ostvariti: dobijanje odštete, okončanje sukoba na svim frontovima, pravno uređenje pitanja moreuza i oslobađanje blokiranih sredstava. To su ciljevi koji se mogu postići putem pregovora, pa Iran koristi tu mogućnost. Drugim riječima, Iran ne pregovara u klasičnom smislu, već traži ostvarenje svojih zakonskih prava.

Peta tačka odnosi se na ono što Iran nudi. Islamska Republika u prvom koraku nudi obavezu da neće proizvoditi nuklearno oružje, što je stav koji postoji bez obzira na rat ili pregovore. U drugom koraku, status Hormuškog moreuza prelazi iz potpune blokade u režim „prolaska u skladu s iranskim pravilima“, što je u potpunosti u skladu s nacionalnim interesima zemlje.

Na kraju se ističe da Iran ostaje spreman za vojnu opciju i da situaciju i dalje posmatra kao ratno stanje. Ukoliko pregovori ne uspiju, opcije za suočavanje s protivnikom bit će aktivirane.