SAHAR

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog,

Cjelokupnoj omladini zapadnih zemalja,

U Francuskoj se desio gorki događaj slijepog terorizma, i taj događaj me je ponukao da se ponovno obratim vama, omladini zapadnih zemalja. Meni je zaista žao što ovakve teme iniciraju razgovore ali je činjenica da ako ovako bolni događaji na usmjere ljude za pronalazak rješenja i ne budu dobra osnova za idejnu saradnju onda će štete zasigurno biti umnogome veće. Patnja svakog čovjeka u bilo kom kraju svijeta, sama po sebi, predstavlja veliku bol za pripadnike ljudske vrste. Slika gdje maloljetno dijete ispušta dušu pred očima svojih dragih (članova porodice), majke čije se porodično veselje pretvara u tugu i žalopojke, muškarca ili supružnika koji tijelo svoje žene nosi u nejasnom pravcu, ili posmatrača koji ne zna da će za narednih nekoliko trenutaka posmatrati posljednji dio svoje životne predstave, su teme koje će zasigurno probuditi ljudska osjećanja i suptilnost. Svaka osoba koja u sebi ima i trun ljubavi, brige i ljudskosti će biti pod snažnim dojmom ovih prizora; bilo da se to desi u Francuskoj, u Palestini, u Iraku, u Libanu ili u Siriji. Zasigurno milijarda i po muslimana u svijetu ima isti osjećaj i svi oni su kivni i ljuti na počinitelje ili one koji su doveli do ovakvih katastrofalnih događaja.Ali, stvar je sada u tome da ako današnja bol ne bude usmjerena u stvaranju boljeg i sigurnijeg sutra onda će se ona pretvoriti u gorka i neplodna sjećanja. Ja vjerujem da ste samo vi, omladima, u stanju da izvučete pouke iz ovih lekcija i današnjih nepogodnosti i da ćete biti u stanju da pronađete nove puteve za stvaranje bolje budućnosti i da ćete biti poput snažne brane za sprječavanju napredovanja stranputice koja je Zapad dovela u trenutnu poziciju.

Tačno je da je danas terorizam naša i vaša zajednička bol ali je potrebno da znate da nesigurnost i zebnja koju ste iskusili u posljednjim gorkim događajima ima mnogo razlike od onog bola i nesigurnosti koju podnose stanovnici Iraka, Jemena, Sirije i Afganistana tokom dugog niza godina. Kao prvo; islamski svijet je, u aspektima koji su mnogo raznovrsniji, koji su mnogo više dublji i sadržajniji i koji su znatno duži, žrtva nasilja i stradanja. Kao drugo; nažalost ovo nasilje je konstantno, u različitim oblicima i sa različitim metodama, podržavano od strane svjetskih velesila. Danas je zaista malo onih ljudi u svijetu koji nisu upoznati sa ulogom Sjedinjenih Američkih Država u stvaranju, jačanju i naoružavanju El Kaide, Talibana i njihovih nasilnih nasljednika. Pored ove direktne podrške, jasni i poznati promotori i patroni tekfirijskog terorizma, pored posjedovanja najzaostalijih političkih sistema u zemlji, uvijek su imali neograničenu podršku Zapada i svrstavani su u zapadne saveznike i to u uvjetima kada najsavremenija i najjasnija ideja proistekla iz naprednih demokratija u regionu bivaju izložene nemilosrdnim tiranijama i gušenjima. Dvoaršinski odnos Zapada prema pokretim buđenja u islamskom svijetu su slikotiv primjer paradoksa u zapadnim politikama.

Drugo lice ovog paradoksa se može primijetiti u logističkoj podršci državnog terorizma u Izraelu. Ugroženo palestinsko stanovništvo više od 60 godina (na vlastitoj koži) iskušava najgori oblik državnog terorizma. Ako evropsko stanovništvo ovih nekoliko dana provode u svojim sigurnim domovima i izbjegavaju odlazak na javna mjesta ili brojnije skupove jedna palestinska porodica decenijama nije ni u svom domu sigurna od razarajuće ubilačke mašinerije izraelskog režima. Kakvu vrstu nasilja, sa stanovišta mržnje, je danas moguće porediti sa gradnjom ilegalnih kolonija od strane cionističkog režima? Ovaj režim bez ikakvog ozbiljnog i utjecajnijeg ukora svojih utjecajnih saveznika ili od strane, bar naizgled, nezavisnih međunarodnih organizacija, svakodnevno nastavlja rušenja palestinskih domova, uništavanja palestinskih poljoprivrednih posjeda i voćnjaka, dok palestinskom stanovništvu ne daju priliku da pokupi svoje lične potrebštine ili da im dopuste da pokupe plodove svog teškog rada u poljoprivrednom sektoru, a sve te aktivnosti se većinom dešavaju pred uplakanim ženama i zastašenom, djecom očiju ispunjenih suzama koji (konstantno) svjedoče maltretiranja i premlaćivanja članova svoje porodice ili susjeda ili svjedoče njihovim hapšenjima i prebacivanjima u stražne zatvore i mučilačke kazamate. Da li u današnjem svijetu možete pronaći svirepost ovakvog intenziteta, u ovakvom obliku i u ovako dugom vremenskom intervalu? Zar terorizam nije otvaranje puščane vatre na ženu koja je izašla na ulicu kako bi izrazila negodovanje do zuba naoružanim vojnicima, ako to nije terorizam, pa šta je onda? Zar ovakav barbarizam koji se sprovodi (nad nedužnim civilima) od strane vojnih snaga jedne okupatorske vlasti ne smijemo nazivati terorizmom?! Ili je zbog toga što mi već oko 60 godina konstantno na svojim malim TV prijemnicima vidimo ovakve snimke pa one više ne iniciraju buđenje naše savjesti.

Vojni pohodi posljednjih godina na islamski svijet, koji je podnio veliki broj žrtava, je još jedan primjer kontradiktorne logike Zapada. Zemlje na koje su izvršene agresije, pored velikih ljudskih gubitaka, podnosile su teške materijalne štete u vidu razaranja ekonomske i industrijske infrastrukture; njihovo kretanje ka razvoju i prosperitetu je ili u potpunosti zaustvljeno ili je usporeno, i u određenim slučajevima te zemlje su decenijama unazađene. I pored svega toga, u najdrskijem vidu ponašanja od njih se traži da se ne smatraju ugroženim ili da im nije nanesena nepravda. Kako je moguće pretvoriti zemlju u ruševinu, razoriti njihove gradove i sela, i onda tim zemljama reći da se one ne smiju smatrati ugroženim?! Zar nije bolje da umjesto pozivanja na neshvatanje ili zaboravom tragičnih događaja (koji su im nametnuti iz inostranstva) upute iskreno izvinjenje? Bol koju islamski svijet ovih godina podnosi zbog licemjerstva i šminkanja lica agresora, nije ništa manja od materijalne štete i gubitaka.

Draga omladino! Ja se zaista nadam da ćete vi sada ili u budućnosti sadašnju pomućenu svijest zamijeniti bistrom i blistavom; svijest čija je današnja umjetnost u skrivanju dugoročnih ciljeva i uljepšavanja podmuklih poriva. Ja smatram da je prva faza u stvaranju bezbjednosti i smiraja reforma i popravljanje ove vrste nasilničkih ideja. Sve dok Zapad bude pod sjenom dvoaršinskih kriterija i sve dok se terorizam u pogledu njegovih snažnih pomagača i patrona bude dijelio na pozitivan i negativan i sve dok se vladini interesi budu preferirali u odnosu na ljudske i etičke vrijednosti, nije potrebno tražiti korijene nasilja na nekim drugim mjestima.

Nažalost, ovi korijeni su tokom dugog niza godina postepeno prodirali u dubinu kulturne politike Zapada čime je formiran jedan blag i miran ali snažan vid napada. Veliki broj zemalja širom svijeta se ponosi svojim lokalnim folklorom i nacionalnim kulturama; kulturama koje su bile žive i koje su stvarale i koje su stotinama godina pravilno i dovoljno snabdijevale ljudske zajednice svim potrebštinama. Islamski svijet, ni u ovom slučaju, nije izuzetak. Ali u savremenom dobu zapadni svijet koristeći se savremenim i moćnim metodama insistira na kloniranju i poistovjećivanju svjetskih kultura. Moja malenkost nametanje zapadne kulture narodima širom svijeta i omalovažavanje malih i nezavisnih kultura smatram tihim nasiljem sa izuzetno mnogobrojnim štetnostima. Omalovažavanje bogatih kultura i (ciljano) vrijeđanje njihovih najpoštovanijih dijelova se dešava u uvjetima kada kultura koja treba biti usoličena na mjesto stare kulture uopšte ne raspolaže sa kvalitetnim osobinama i karakteristikama. Kao primjer, agresovnost i nemoralnost koje su, nažalost, postale glavne karakteristike zapadnjačke kulture, degradirane su i u svojim matičnim zajednicama. I sada se javlja pitanje da li smo mi krivi i griješni što ne želimo takvu nasilnu, neetičnu, prostačku i ispraznu kulturu? Ako bi spriječili talas rušilačkog razaranja koje se našoj omladini nudi u proizvodima koji nalikuju na umjetničke, da li smo mi krivi i odgovorni? Ja nipošto ne negiram važnost i značaj povezivanja kultura. Ovakva vrsta veza u odgovarajućem vremenu, u prirodnim uvjetima i sa uvažavanjem, je uvijek bila dobrodošla i uvijek je kao takva poklanjala napredak, novo bogatstvo i prosperitet. Nasuprot tome, svaki oblik nekorektnosti, nametljivih i pogrešnih veza je uvijek bio rušilačkog karaktera. Na vrhuncu žaljenja moram kazati da su se sramotne grupacije, poput DAIŠ-a, rodile upravo iz ovakve vrste neuspješnih veza prožetih (nasilnim i nametljivačkim) uvoznim kulturama. Da je problem zaista vjerske prirode onda je trebalo da se ovakvi problemi u islamskom svijetu jave i mnogo prije kolonijalnog perioda dok vrlo dobro znamo da historija svjedoči nešto sasvim drugačije. Dokumentovana i pisana historija jasno pokazuje kakvo je sjeme radikalizma, samo sa jednom radikalnom idejom i odbačenim i neprihvaćenim učenjem i to u srcu jedne nomadske zajednice, kolonizator posijao u jednom regionu. I da nije tako, kako je moguće da iz dubine jednog od najmoralnijeg, najetičnijeg i najhumanističnijeg vjerskog učenja u svijetu – u čijem se osnovnom i početnom učenju jasno govori da je oduzimanje jednog nevinog života ravno ubijanju cijelog čovječanstva – izrodi se korov i smeće u vidu DAIŠ-a?

Sa druge strane potrebno je upitati zašto osobe koje su rođene u Evropi, osobe koje su odrasle i vaspitale se u toj intelektualnoj sredini sa zapadnjačkom filozofijom života, bivaju privučene ovako radikalnom propagiranju, zašto se pridružuju tim skupinama? Da li je moguće povjerovati u to da osoba, jednim ili sa dva odlaska u ratne zone, postaje tako radikalna da je u stanju da otvara vatru na svoje sunarodnjake? Zasigurno, ovdje se u rađanju nasilja ne smije zaboraviti uticaj dugogodišnjeg pogrešnog kulturnog djelovanja u nezdravom i zaraženom okolišu. U ovom polju je potrebno obaviti sveopšte istraživačke studije, studija koje će biti u stanju da prepozna i izdvoji vidljivu i nevidljivu zagađenost. Možda je duboka mržnja i odbojnost koja je tokom dugog niza godina ekonomskog i industrijskog procvata, posađena usljed nejednakosti i diskriminacije ustoličene u zakonima i strukturi zapadnih društava formirala ubjeđenja koja se svako malo bude iz bolesne ljušture u ovakvom obliku.

U svakom slučaju, vi ste ti koji morate da rascijepite prividne ljušture svojih zajednica; da pronađete čvorove i mržnju i da ih neutrališete. Rascjepe je umjesto produbljivanja potrebno sanirati. Velika greška u borbi protiv terorizma je ishitrena reakcija koja će doprinijeti širenju omjera postojećeg rascjepa. Svaki emotivan i ishitren potez koji bi muslimansku zajednicu u Evropi i Americi koja broji više miliona aktivnih i odgovornih osoba odveo u izolaciju, strah i zabrinutost; potez koji bi ih više nego ikada ranije udaljio od njihovih građanskih i ljudskih prava, potez koji bi ih udaljio od normalnog života i djelovanja, ne samo da neće riješiti problem nego će dovesti do povećanja razdaljine i mržnje. Površne odluke i reakcije, pogotovo ako bi se pretočile u zakonske mjere, dovesti će samo do jačanja postojeće polarizacije i grupisanja i tako će otvoriti vrata budućim krizama i nikakvih drugih rezultata neće imati. Na osnovu postojećih informacija u pojedinim evropskim zemljama su preduzete mjere da se građani navode na špijuniranje muslimana. Ovakvo ponašanje je nasilno a svi vrlo dobro znaju da nasilje, htjeli to ili ne, posjeduje osobinu da se vraća onome ko ga je inicirao. A osim toga, muslimani zaista ne zaslužuju ovakvu nezahvalnost. Zapadni svijet dugi niz godina dobro poznaje muslimane. I u onim danima kada su zapadnjaci došli kao gosti na islamske teritorije nakon čega su svoje oči bacili ka blagu kojem raspolažu njegovi domaćini, ali i u danima kada su bili domaćini muslimanima, kada su se okoristili intelektualnom snagom i radom muslimanske populacije – osim strpljenja, blagosti i nježnosti nisu vidjeli ništa drugo. Stoga, moja malenkost traži od vas omladine da na osnovu tačne spoznaje, sa jasnom vizijom i koristeći se ranijim lošim iskustvom formirate snažne temelje jednog dobrog i časnog odnosa sa islamskim svijetom. U tom slučaju, u ne tako dalekoj budućnosti vidjećete da će građevina koja je sagrađena na tako snažnim temeljima stvoriti sjenu sigurnosti, povjerenja i ubjeđenja nad svim svojim graditeljima; ta građevina će im podariti toplinu bezbjednosti i spokoja i tada će cijelim svijetom zavladati glas nade u blistavu budućnost.

sejjid Ali Hamenei ,

29. novembar 2015. godine odnosno 8. azar 1394. hidžretske solarne godine