Istina o genocidu u Srebrenici zauvijek je urezana u kolektivnu svijest civiliziranog svijeta
SaharTV - Član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović obratio se prisutnima na komemoraciji povodom 24. godišnjice genocida u Srebrenici i rekao: Nespriječavanjem genocida na području koje je Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićenom zonom, međunarodna zajednica je izgubila kredibilitet u očima mnogih širom svijeta.
U nastavku pročitajte njegov govor:
Danas smo ovdje da u kaburove spustimo posmrtne ostatke 33 ljudi, nevinih ljudi.
Jer, kome i zašto može biti kriv 16-godišnji dječak Osman Cvrk, čije ćemo posmrtne ostake danas ukopati?
Kome i za šta mogu biti kriva sva ostala djeca iznad čijih mezarova ovdje u Potočarima stoje bijeli nišani?
Kakva je to krivica tek stasalih mladića, braće Asima i Kasima Isakovića? Za šta su bili krivi Zaim Pilav i njegov sin Fuad? Kakva je krivica 82-godišnje starice Šahe Cvrk i svih ostalih pobijenih starica i staraca?
Šta su i kome su skrivile sve one mučki pobijene žene, trudnice, novorođenčad, dječaci, starci, muškarci koji su branili svoje porodice i gole živote?
Razlog zbog kojeg su ubijeni je samo jedan - bili su muslimani, Bošnjaci. To je, dakle, bio jedini i dovoljan razlog Karadžićevim i Mladićevim odredima smrti, potpomognutim paravojnim jedinicama iz Srbije da za samo nekoliko dana jula 1995. godine organizirano i sistematski na zvjerski način likvidiraju više od 8.300 ljudi.
Ubijano je više od 1.000 ljudi dnevno. Skoro svake minute oduziman je život jednom nevinom, bespomoćnom ljudskom biću. Cilj je bio da se na ovom prostoru potpuno zatre postojanje jednog naroda. Zločin se dogodio pred očima cijelog svijeta. UN su svojom Rezolucijom Srebrenicu proglasile zaštićenom zonom, ali nisu, kada su to morale učiniti, poduzele korake da spriječe najteži zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Srebrenica će zauvijek ostati crna mrlja na obrazu svih onih koji su mogli, a nisu spriječili genocid. To će zvaničnici UN-a godinama kasnije i sami priznati.
Nespriječavanjem genocida na području koje je Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićenom zonom, međunarodna zajednica je izgubila kredibilitet u očima mnogih širom svijeta. Jedina šansa da UN i međunarodna zajednica vrate dio izgubljenog kredibiliteta jeste da se odlučno suprotstave onima koji negiraju istinu u zločinu i veličaju njegove izvršioce.
Nad žrtvama genocida zločin je u više oblika nastavljen i nakon smrti. U namjeri da se zločin prikrije, tijela žrtava su mjesecima nakon genocida dodatno skrnavljena, premještanjem iz grobnice u grobnicu. Posmrtni ostaci jedne osobe pronalaženi su u dvije, tri, i u četiri različite grobnice.
Nastavkom zločina nad žrtvama ili barem saučešćem u zločinu, s pravom možemo smatrati i šutnju zbog koje i 24 godine nakon genocida nismo pronašli tijela svih ubijenih.Više od 1.700 žrtava još uvijek nije pronađeno i identifikovano, nije pronašlo svoj konačan smiraj i ukopano na način dostojan čovjeka.
Stoga, s ovog mjesta, kao što su to činili i mnogi prije mene, još jednom upućujem apel našim komšijama - otkrijte nam mjesta masovnih grobnica, olakšajte bol i patnju porodicama žrtava, pomozite i sebi, nađite makar mrvu ljudskog u sebi i barem djelimično smirite svoju savjest. Nemojte živjeti sa spoznajom da se tu oko vas nalaze skrivene grobnice sa tijelima nevino ubijenih ljudi, a da vi šutite. Imajte na umu da dok god njihove duše ne nađu smiraj, ni vi nećete biti mirni.
Posebnim oblikom posthumnog zločina nad žrtvama smatramo negiranje genocida i veličanje zločinaca koji su odgovorni za genocid. Nauka kaže da je to i posljednja faza genocida.
Genocid se negira uprkos presudama Međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala. Cijeneći dokaze o brutalnim ubistvima, jasno prepoznavajući cilj s kojim su masovne likvidacije počinjene, ali i suočeni s izopačenom ideologijom zla, koja je stajala iza sistematski i organizirano počinjenih zločina, međunarodni i domaći sudovi su događaje iz jula 1995. godine ocijenili na jedini mogući i ispravan način - genocidom.
Nažalost, političke i vjerske elite srpskog naroda ne žele prihvatiti ove činjenice, ne žele se suočiti s istinom i jasno se ograditi od idologije koja je kreirala genocid. Ne žele se ograditi ni od konkretnih izvršilaca koji su listom osuđeni na doživotne ili višegodišnje zatvorske kazne.
Naprotiv, slave ih. Negiranjem genocida i glorificiranjem presuđenih ratnih zločinaca, ne samo da se vrijeđaju žrtve i njihove porodice, već gura prst u oko cijelom civiliziranom svijetu koji zna šta je istina i koji razumije šta su presude međunarodnih sudova.Iako možda toga nisu svjesni, time u suštini najviše štete nanose upravo svom narodu, na koji projiciraju krivicu i odgovornost za zločine Miloševićeve i Karadžićeve politike.
Put kojim trenutno idu je pogrešan. Ispravan put bi bio da priznaju genocid, da prihvate sudske presude, da se jasno i nedvosmisleno ograde od njegovih kreatora i izvršilaca, kao i od ideologije koja ga je proizvela. Da zajedno s nama podrže donošenje zakona o zabrani negiranja genocida i veličanju ratnih zločina. Samo se tako, na temeljima istine i prihvatanjem sudskih presuda, može iznova graditi povjerenje koje nam je potrebno i zbog nas, ali i zbog generacija koje dolaze iza nas.
Što se nas tiče, mi svoj put znamo - istrajavat ćemo na pravdi, sve dok i posljednji zločinac ne bude kažnjen. I čuvat ćemo istinu. Niko i ničim neće moći nadvladati tu istinu, jer osim što je zapisana u sudskim presudama, što predstavlja historijske fakte, ta istina duboko je urezana u našu kolektivnu svijest. Kao opomena.
Istina o genocidu u Srebrenici je zauvijek urezana u kolektivnu svijest civiliziranog svijeta. Svjedoče tome i brojni događaji u velikom broju gradova diljem svijeta, na svim kontinentima, u kojima se ovih dana obilježava godišnjica genocida.Sjećanje na Srebrenicu postaje polanetarni događaj, iz godine u godinu na Marš mira dolaze ljudi ne samo iz BiH, nego i iz svih krajeva svijeta.
Svi oni su čuvari istine, svima im se zahvaljujem na tome.Čuvari istine o Srebrenici su i bijeli nišani u potočarskoj dolini i ovaj Memorijalni centar. Nadam se da će uskoro doći vrijeme kad ćemo pronaći i identificirati i ukopati svih 8.372 žrtve, kako bi i one i njihove porodice pronašli smiraj.
Pred nama su godine kada u Potočarima neće biti kolektivnih dženaza. To nas dodatno obavezuje da ovaj Memorijalni centar infrastrukturno, materijalno, tehnički, naučno i u svakom drugom pogledu osposobimo da nastavi svoju misiju čuvanja istine o genocidu.
U Potočare ćemo zauvijek dolaziti. Zavuijek ćemo se sjećati žrtava genocida, ali je naša obaveza i da vodimo računa o obnovi života na ovom području. O ljudima koji su se vratili i žive u Srebrenici i u cijelom Podrinju.
Njima se mora omogućiti da imaju sigurnost, krov nad glavom, ali i posao kojim će poštenim radom sebi i svojoj djeci omogućiti dostojanstven život. Povratak u Podrinje na obale naše lijepe rijeke Drine, gdje smo oduvijek bili svoji na svome, mora biti održiv.
Mnogo toga je urađeno, potrebno je uraditi još više. Bilo je i nekih slabosti, najčešće kada smo bili razjedinjeni, ali na svima nama je da damo svoj maksimum da se još odlučnije i konkretnije kroz posebne programe posvetimo poboljšanju statusa i pravima povratnika u svim dijelovima naše zemlje, a naročito ovdje u Srebrenici i Podrinju.
To je naš dug i prema nevinim žrtvama srebreničkog genocida.
