SAHAR

Hrvatske vojne snage kojima je Praljak raspolagao također su sprovodile bezobzirno fizičko uništenje, uključujući rušenje Starog mosta iz 16. stoljeća nad rijekom Neretvom u Mostaru.

29. novembra, tekuće godine Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) potvrdio je kazne za šest bivših visokih čelnika Herceg Bosne i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), dajući im ukupno 111 godina zatvora zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu predvođenim tadašnjim vođstvom Hrvatske. Slobodan Praljak, šef Glavnog stožera HVO-a, nakon što je čuo da je njegova 20-godišnja zatvorska kazna potvrđena, počelo je vikati na predsjedavajućeg suca: "Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac, odbacujem svoju presudu prezirom!” Zatim je popio nešto, za što je kazao da je  otrov, vodeći predsjedavajućeg sudac Carmel Agiusa je obustavio suđenje i pozove doktore. Medicinsko osoblje ICTY-a prevezlo je Praljka u obližnju bolnicu, a umro je nekoliko sati kasnije.

Negationizam i divinizacija

Neposredno nakon objavljivanja presude i vijesti o njegovoj smrti, naslovnice su počele brujati o tome. Praljak je odmah postao "nepravedno osuđen herojski mučenik" u očima hrvatske javnosti, medija u državnom vlasništvu, mnogih visokih političara i katoličkog svećenstva. Hrvatski premijer Andrej Plenković izrazio je sućut obitelji Praljka i rekao: "Njegovo djelo, koje smo danas nažalost doživjeli, uglavnom govori o dubokoj moralnoj nepravdi prema šest Hrvata iz Bosne... Nismo zadovoljni i žalimo zbog presude." Dalje je dodao da "mnogi navodi iz presude ne poštuju povijesnu istinu i činjenice, oni su nepravedni i politički neprihvatljivi". Nakon što su ga strani mediji opisali kao prvog šefa vlade EU, koji je govorio u korist osuđenog ratnog zločinca, pet dana kasnije, Plenković je revidirao svoju izjavu i izjavio kako Hrvatska prihvaća presudu Haškog tribunala, konačno izražavajući žaljenje za žrtve rata. Kad su ga novinari pitali zašto je promijenio svoj stav, Plenković je tvrdio da su mediji pogrešno protumačili njegove riječi.

Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske i još jedan član HDZ-a, slijedili su sličan pristup neuspješnom balansiranju svoje retorike s globalnom, regionalnom i domaćom publikom. Vratila se u Zagreb nakon što je skratila put i boravak na Islandu, a i ona je govorila o Praljku kao "muškarcu koji je volio dati svoj život, a ne živjete drugih, te da je osuđen za zločine koje je čvrsto vjerovao da nije počinio.” Unatoč činjenici da ima pet presuda za agresiju Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, optužujući i prvog predsjednika RH Franju Tuđmana (također utemeljitelja konzervativne Hrvatske demokratske zajednice ili HDZ-a), ona je više puta insistirao na tome da Hrvatska nije "agresor" gdje je i tvrdilo da se sve okreće oko "zaštite hrvatskog naroda i odupiranja velikosrpskoj agresije". U stvarnosti velika većina bosanskih Hrvata izrazila je solidarnost s ratnim zločincem.

Praljakovi zločini

Zajedno sa pet suparničara, Praljka je osuđena za provedbu cjelokupnog sustava prisilne deportacije bošnjačkog muslimanskog stanovništva iz Herceg Bosne. Ovaj sustav obuhvaćao je pritvaranje u koncentracijskim logorima, ubojstvo, mučenje, nanošenje terora na civile i korištenje zatočenika kao roba za teške fizičke radove i koristeći iste kao ljudskih štitova. Kamp u Dretelju bio je posebno neugodan, gdje su bošnjački zatvorenici bili podvrgnuti gladovanju, stalnim premlaćivanjem i poniženjem, a ponekad su prisiljavani na međusobno mlaćenje.

Hrvatske vojne snage kojima je Praljak raspolagao također su sprovodile bezobzirno fizičko uništenje, uključujući rušenje Starog mosta iz 16. stoljeća nad rijekom Neretvom u Mostaru.

Bizarna apologetika

Argumenti protiv presude ICTY -a i Praljakove nevinosti, koja nudi nekoliko nacionalističkih kreatora mišljenja, prilično su nedosljedne i nelogične. Oni uključuju propitivanje samog legitimiteta tribunala, tvrdnje da se nije osjećao krivim, nije mogao biti anti-musliman jer se oženio muslimanskom ženom i nije mogao biti ratni zločinac jer je bio visoko poštovani intelektualac.

Polazeći od prvog, ICTY kao tijelo Ujedinjenih naroda uspostavljen je Rezolucijom 827, a Hrvatska je bila jedan od osnivača. Dejtonski sporazum, koji je Franjo Tuđman potpisala u ime Republike Hrvatske, uključio je zalaganje pune suradnje s ICTY-em. Samo sedam dana prije navodno "nepravedne" presude protiv Praljka i još pet bosanskih Hrvata, hrvatski političari i javnost pohvalili su presudu Haškog tribunala o životnoj kazni donesenoj protiv Ratka Mladića, bivšeg vojnog čelnika bosanskih Srba tijekom srpske agresije na Bosnu. Kao i Praljak, Mladić je bio uvjeren u svoju nevinost, pa su suci ICTY-a primili emocionalne eksplozije obojice.

Neki su hrvatski nacionalisti usporedili Praljkovu kazališno samoubistvo s procesom Sokrata, poznatog grčkog filozofa koji je također pio otrov nakon što je neopravdano osuđen, ali drugi su pronašli daleko bolje usporedbe - Heinrich Himmler i Hermann Goering, dvojica nacističkih ratnih zločinaca koji su također otrovali sebe kako bi izbjegli pravdu. Praljak nije prvi "herojski" okrivljenik koji umire u pritvoru ICTY-a u Haagu. Bivši čelnik i Srbin Milan Babić ubijen je u obližnjem pritvorskom centru u Scheveningenu 2006. godine, a još 1998. godine pronađen je još jedan Srbin,  Slavko Dokmanović, koji je visio iza vrata svoje ćelije.

Treba imati na umu da radikalni hrvatski nacionalisti imaju dugu tradiciju pretvaranja vrlo kontroverznih figura u junake i mučenike. Jedan od najpopularnijih slučajeva je smrt Jure Francetića, zloglasnog zapovjednika Ustaše koji je bio odgovoran za pokolj bosanskih Srba i Židova koji su se navodno ubijali nakon što su ga zarobili partizani (on je zapravo umro od rana nakon što je sletao s avionom) i najnoviji primjer bio bi Zvonko Bušić, ekstremni terorist, otmičar TWA Flight 355 i bombaš New Yorka Grand Central Terminal, koji je počinio samoubojstvo puškom u 2013. godini.

Štoviše, već je vidljivo kako se tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), fašistički nacistički pukovnički režim koji je bio odgovoran za ubojstvo desetaka hiljada Židova, "nije antisemitski" jednostavno zato što je je diktator Ante Pavelić bio židovskog podrijetla. Kaćuša, supruga Slobodana Praljka, uistinu je rođena u muslimanskoj obitelji, ali nije bila praktična muslimana, a ranije je bila udana za Gorana Babića, čvrstog i predanog jugoslavenskog komunistu (kasnije pretvorenog u srpskog nacionalistu).

Budući da je Praljak diplomirao na tri fakulteta i da je napisao  od 25 djela, hvaljen je kao intelektualac na visokoj razini koji nije sposoban počiniti bilo kakve zloporabe u ratu. Ovo je distrakcija i obična primjedba. Neki drugi optuženi od strane ICTY-a imaju još impresivnije građanske karijere, tj. Vojislava Šešelja, najmlađeg učenika koji je ikad stekao doktorat. u Jugoslaviji. Radovan Karadžić, bivši političar bosanskih Srba osuđen na 40 godina zatvora, također je bio psihijatar obučen na najprestižnijim američkim sveučilištima i nagrađivani pjesnik.

Ako su predratna civilna karijera predstavljala odlučujući čimbenik za pojedine ratne aktivnosti, Ante Gotovina (koji se slavi kao najveći junak u Domovinskom ratu) suočen je s najvećim problemom, s obzirom na njegovu kriminalnu karijeru u Francuskoj. Nakon rata Praljak je postao biznismen i multimilijarder, a ne zbog diploma, nego i zbog  političkih veza, poput mnogih hrvatskih ratnih profitera, uključujući vodoinstalatera Ivana Čermaka, instalaciju centralnog grijanja Ivana Koradea, vozača autobusa Ljubo Ćesić Rojsa, itd. Praljak je profitirao od rata i pokušao je posthumno profitirati i od suđenja.